Category Archives for "Sudska praksa: Bosne i Hercegovine"

Donošenje odluke u razumnom roku

SUDSKA PRAKSA BOSNE I HERCEGOVINE

Donošenje odluke u razumnom roku

Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak koji se odnosio na pitanja naknade apelantovog potraživanja po osnovu radnog angažmana kod tuženog, koji je po zakonu hitan, trajao šest godina i osam mjeseci, pri čemu redovni sudovi nisu trebali razmotriti složena pravna i činjenična pitanja.

Pritvor

SUDSKA PRAKSA BOSNE I HERCEGOVINE

Pritvor

Postoji povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. (d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što opštinski sud, nakon što je drugostepenim rješenjem usvojena žalba i prvostepeno rješenje o određivanju pritvora ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, nije bez odlaganja, „brzo“ odlučio o zakonitosti pritvora osobe lišene slobode, već tek nakon sedam dana. Uz to, ne postoji povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost kada je prvoapelantu nakon što je pritvor određen, pa navedeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak, sud donio rješenje kojim mu se određuje jemstvo, za što je dao relevantne i dovoljne razloge, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, kao i poštovanje svih garancija iz člana II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na samu suštinu ovog prava.

Zastarjelost potraživanja

SUDSKA PRAKSA BOSNE I HERCEGOVINE

Zastarjelost potraživanja

Nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz ovu konvenciju kada su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili svoj zaključak da je nastupila zastarjelost potraživanja zbog proteka objektivnog zastarnog roka iz člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom na to da je predmetna šteta nastala 5. maja 1992. godine, a apelantica je tužbu podnijela 12. avgusta 1998. godine.

Naknada plate i pripadajućih doprinosa

SUDSKA PRAKSA BOSNE I HERCEGOVINE

Naknada plate i pripadajućih doprinosa

Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kada je Sud BiH, pri donošenju svoje odluke kojom je potvrdio drugostepenu odluku u pogledu dijela tužbenog zahtjeva apelanta, proizvoljno primijenio odredbu člana 144. stav (1) Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine kada je tuženu obavezao da apelantu naknadi plate i pripadajuće doprinose do dana vještačenja, iako je citiranom odredbom propisano da se dosuđuju potraživanja koja su dospjela do zaključenja glavne rasprave.

Stambeni odnosi

SUDSKA PRAKSA BOSNE I HERCEGOVINE

Stambeni odnosi

Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada u osporenoj odluci ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, odredaba Zakona o stambenim odnosima, kad je Kantonalni sud u osporenoj presudi zaključio da je tužba apelantice neosnovana budući da je podnositeljica zahtjeva dokazala da je član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava i da joj pripada pravo da nastavi koristiti predmetni stan zbog čega je odbijen apelanticin zahtjev za njeno iseljenje.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

SUDSKA PRAKSA BOSNE I HERCEGOVINE

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

Nema kršenja člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kada je primijenjen krivični zakon kojim je zločin protiv čovječnosti propisan kao krivično djelo i propisana kazna za njegovo izvršenje, iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme izvršenja predmetnog djela, jer stav 2. člana 7. ove konvencije, odnosno član 4a. Krivičnog zakona BiH dopušta izuzetke u retroaktivnoj primjeni materijalnog zakona kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava, koje su prihvatili civilizovani narodi, a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

SUDSKA PRAKSA BOSNE I HERCEGOVINE

Pravo na pravično suđenje
Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak utvrđivanja sticanja prava vlasništva, koji po prirodi nije hitan i u kojem nije trebalo razmotriti posebno složena činjenična i pravna pitanja, trajao osam godina i šest mjeseci, od čega pred Opštinskim sudom četiri godine, a pred Kantonalnim sudom tri godine, pri čemu nema objektivnih okolnosti koje bi bile od uticaja na ovako dugo trajanje predmetnog postupka.

Dokazivanje prekršaja

SUDSKA PRAKSA BiH

Dokazivanje prekršaja

Za dokazivanje prekršaja prekoračenje brzine nisu dovoljne fotografije sačinjene mobilnim radarskim sistemom „Ramer 10“ na kojima se ne vidi vozač kada je vozilo fotografisano sa zadnje strane, ukoliko okrivljeni uspješno negira da je tom prilikom upravljao vozilom.

Pravo na slobodu izražavanja

SUDSKA PRAKSA BiH

 

Pravo na slobodu izražavanja

Nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kada je osporenim odlukama redovnih sudova naloženo apelantu da tužiocu isplati naknadu nematerijalne štete nanesene njegovom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica, pri čemu je „miješanje“ u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da „zaštiti prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, te je postignuta pravična ravnoteža između tužiočevog prava na ugled i apelantovog prava na slobodu izražavanja.

X

Zaboravili ste lozinku?

Pridružite nam se