OBLIGACIONO PRAVO
Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku
PROCESNO PRAVO
Postupak kao celina i suđenje u razumnom roku
Prilikom ocene postojanja povrede prava na suđenje u razumnom roku posmatra se celina postupka, pa stoga sud ne može da razdvoji postupak i oceni da je do povrede prava na suđenje u razumnom roku došlo samo u žalbenom postupku.
PROCESNO PRAVO
Složenost činjeničnih i pravnih pitanja i suđenje u razumnom roku
Složenost činjeničnih i pravnih pitanja može da opravda dužinu postupka od četiri godine u prvom stepenu.
PROCESNO PRAVO
Legitimacija za prigovor radi ubrzanja postupka
Prigovor radi ubrzanja postupka ne može podneti lice koje nije stranka u postupku.
PROCESNO PRAVO
Osnovanost podnošenja novog zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku
Kratak vremenski period koji je protekao od donošenja odluke Ustavnog suda, kojom je utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku do podnošenja novog zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u istom postupku ne opravdava usvajanje tog zahteva.
PROCESNO PRAVO
Oslobađajuća presuda i povreda prava na suđenje u razumnom roku
Presuda kojom je okrivljeni oslobođen optužbe da je izvršio krivično delo nije od uticaja na odluku suda o osnovanosti ili neosnovanosti zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.
PROCESNO PRAVO
Suđenje u razumnom roku
Suđenje u razumnom roku nije uslovljeno samo vremenom trajanja postupka, već zavisi i od ukupnih okolnosti predmeta suđenja, prevashodno od složenosti činjeničnih i pravnih pitanja.
USTAVNO PRAVO
Suđenje u razumnom roku u radnom sporu
Odredba Zakona o radu da je radni spor hitnog karaktera i da se mora okončati u roku od šest meseci, samo je instrukcionog karaktera i ne određuje imperativni rok za okončanje postupka, niti se njegovim prekoračenjem stvara neoboriva pretpostavka da je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava RS.
PROCESNO PRAVO
Nadležnost suda da odlučuje o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku
Apelacioni sud nije nadležan da odlučuje o zaštiti prava predlagača za suđenje u razumnom roku već je za to nadležan prvostepeni sud pred kojim se vodi postupak.
UDK: 347.951.2(497.11)
MEĐUPRESUDA
Vladimir Miljević, advokat i sudski prevodilac za francuski jezik.
Rezime: Međupresuda je veoma složen institut građanskog procesnog prava koji se najčešće, iako retko, koristi u sporovima radi naknade štete, kod novčanih potraživanja ili kada se potražuje jedna količina zamenljivih stvari, a tuženi negira i osnov i visinu tužbenog zahteva, dok sud očekuje dugo i skupo raspravljanje, pri čemu nije sasvim uveren u pravilnost svog stava. Poznaju ga zakoni o parničnom postupku Srbije, Hrvatske i Crne Gore, ali ne i Republike Srpske i Federacije BiH. Praksa je zauzela stav da nije dozvoljeno donošenje negativne međupresude, dok su u teoriji podeljena mišljenja. Ima slučajeva da sudije prekidaju postupak da bi odlučile o osnovu tužbenog zahteva bez utvrđivanja visine, što ne smatramo dobrim rešenjem, jer osnov nije prethodno pitanje kako je to predviđeno čl. 12. i 223. tačkom 1. ZPP-a. Prvostepeni sudovi bi trebalo češće da donose međupresude umesto da izvode sve dokaze koji se odnose na visinu tužbenog zahteva, te prepuste drugostepenim sudovima da njihove odluke potvrde ili preinače odbijanjem tužbenog zahteva i donošenjem konačne presude, čime bi međupresude dobijale svoj pravi smisao. Verujemo da bi ponuđena razmišljanja doprinela afirmaciji načela ekonomičnosti postupka kojim se od suda očekuje da odluči u razumnom roku, bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da bi i otvaranje stručne rasprave o međupresudi bilo korisno, jer smatramo da je zakasnela pravda nepravda.
Ključne reči: međupresuda, ekonomičnost postupka, suđenje u razumnom roku, osnov tužbenog zahteva, visina tužbenog zahteva, negativna međupresuda.