Raspoređivanje na upražnjena radna mesta zaposlenih za čijim je radom prestala potreba
RADNO PRAVO
Raspoređivanje na upražnjena radna mesta zaposlenih za čijim je radom prestala potreba
Poslodavac je u obavezi da primeni utvrđene kriterijume prilikom izbora koga će od zaposlenih za čijim je radom prestala potreba rasporediti na upražnjena radna mesta, jer poslodavac ne može da postupa selektivno i isključi ostale koji su u istom radnopravnom statusu i ispunjavaju uslove za rad na upražnjenom radnom mestu.I z o b r a z l o ž e n j a:
Prema članu 179. stav 5. tačka 1. Zakona o radu, zaposlenom može da prestane radni odnos ako za to postoji opravdan
razlog koji se odnosi na potrebe poslodavca i to ako usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena prestane
potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla. Po članu 154. poslodavac je dužan da, pre
donošenja programa, u saradnji sa reprezentativnim sindikatom kod poslodavca i republičkom organizacijom nadležnom za
zapošljavanje, preduzme odgovarajuće mere za novo zapošljavanje viška zaposlenih. Program po članu 155. pored ostalog
sadrži: razloge prestanka potrebe za radom zaposlenih, kriterijume za utvrđivanje viška zaposlenih, mere za zapošljavanje:
premeštaj na druge poslove, rad kod drugog poslodavca, prekvalifikacija ili dokvalifikacija, nepuno radno vreme ali ne
kraće od polovine punog radnog vremena i druge mere.
Tuženi je Programom za rešavanje viška zaposlenih predvideo mere za zapošljavanje, a između ostalih i premeštaj na druge
poslove, rad kod drugog poslodavca, kao i popunjavanje slobodnih, odnosno upražnjenih radnih mesta, čime se
obezbeđuje nastavak radnog odnosa zaposlenog da bi se izbegle posledice gubitka radnog odnosa zbog prestanka potrebe
za njegovim radom, što i jeste cilj ovih mera. Radno mesto na kome je tužilja radila je ukinuto, kao i radno mesto V. V,
koju je tuženi rasporedio na upražnjeno radno mesto, što predstavlja meru zapošljavanja, bez primene kriterijuma na osnovu
kojih bi se utvrdilo koga će od više zaposlenih rasporediti na upražnjeno radno mesto. Iz utvrđenog sledi da su tužilja i V. V.
u pogledu radnopravnog statusa kod tuženog bile u istoj situaciji posle donošenja Programa za rešavanje viška zaposlenih u
Opštoj bolnici Gornji Milanovac i Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslova. Zato je pogrešno stanovište
drugostepenog suda da ne postoji obaveza poslodavca da primeni utvrđene kriterijume prilikom izbora koga će od
zaposlenih za čijim je radom prestala potreba rasporediti na upražnjena radna mesta, jer poslodavac ne može da postupa
selektivno i isključi ostale koji su u istom radnopravnom statusu i ispunjavaju uslove za rad na upražnjenom radnom mestu.
Međutim, kod utvrđenja da tužilja ima diplomu četvrtog stepena stručne spreme stečenu u Obrazovnom centru za usmereno
obrazovanje, ostalo je nerazjašnjeno da li je ispunjavala uslove u pogledu vrste i stepena stručne spreme prema uslovima iz
Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslova, za rad na upražnjenom radnom mestu. Kako je zbog pogrešne
primene materijalnog prava nepotpuno utvrđeno činjenično stanje drugostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen tom
sudu na ponovno suđenje.
(Rešenje Vrhovnog suda, Rev2. 1143/21 od 21. VI 2023)