Odbijanje predloga za pokretanje postupka stečaja
PRIVREDNO PRAVO
Odbijanje predloga za pokretanje postupka stečaja
Predlagač mora sa visokim stepenom učiniti verovatnim svoje potraživanje i dokazati postojanje stečajnih razloga. Sama blokada računa ne ukazuje na potpunu obustavu plaćanja.
I z o b r a z l o ž e n j a:
Pravilno prvostepeni sud konstatuje da ovlašćeni predlagač postupka stečaja može biti i razlučni poverilac, da je predlagač
imao novčano potraživanje prema stečajnom dužniku obezbeđeno na imovini stečajnog dužnika što ga ne čini založnim već
razlučnim poveriocem, a time i licem ovlašćenim da pokrene postupak stečaja ukoliko su ispunjeni stečajni razlozi.
Prema odredbi člana 11. stav 1. Zakona o stečaju, stečajni postupak se otvara kada se utvrdi postojanje najmanje jednog
stečajnog razloga, dok prema odredbi iz stava 2. stečajni razlozi su: 1) trajna nesposobnost plaćanja, 2) preteća
nesposobnost plaćanja, 3) prezaduženost, 4) nepostupanje po usvojenom planu reorganizacije i ako je plan reorganizacije
izdejstvovan na prevaran ili nezakonit način. Prema odredbi iz stava 3. istog zakona, trajna nesposobnost plaćanja postoji
ako stečajni dužnik: 1) ne može da odgovori svojim novčanim obavezama u roku od 45 dana od dana dospelosti obaveze i
2) potpuno obustavi sva plaćanja u neprekidnom trajanju od 30 dana.
Predlog za pokretanje postupka stečaja može podneti poverilac, stečajni ili razlučni, i u tom postupku dokazuje svoje
svojstvo poverioca, odnosno aktivnu legitimaciju, kao i postojanje jednog od zakonom propisanih stečajnih razloga. Samo u
slučaju iz odredbe člana 12. Zakona o stečaju, odnosno kada je predlog za pokretanje stečajnog postupka podneo
poverilac koji u sudskom ili poreskom izvršnom postupku sprovedenom u Republici Srbiji nije mogao namiriti svoje
novčano potraživanje bilo kojim sredstvom izvršenja, pretpostavlja se da postoji trajna nesposobnost plaćanja. U takvoj
situaciji, na stečajnom dužniku je teret obaranja ove zakonske pretpostavke dokazivanjem da stečajni razlog ne postoji.
U konkretnom slučaju predlog nije zasnovan na tvrdnji da u sudskom ili poreskom izvršnom postupku predlagač, kao
poverilac, nije mogao da namiri svoje potraživanje. Činjenica da ono nije moglo da bude namireno menicom iz sredstava na
računu dužnika ne predstavlja situaciju iz člana 12. Zakona o stečaju, jer se ne radi o sudskom izvršnom postupku. Stoga, u
konkretnom slučaju, predlagač je morao dokazati kako svoju aktivnu legitimaciju, odnosno svojstvo poverioca, tako i
postojanje jednog od zakonom propisanih stečajnih razloga zbog kojih poverioci mogu da pokrenu postupak stečaja. Sa
druge strane, saglasno odredbi člana 55. stav 2. Zakona o stečaju, poverilac podnosi predlog za pokretanje stečajnog
postupka zbog trajne nesposobnosti plaćanja i nepostupanja po usvojenom planu reorganizacije odnosno ukoliko je plan
reorganizacije izdejstvovan na prevaran ili nezakonit način. Dakle, samo iz tih stečajnih razloga, poverilac može da pokrene
predlog za stečaj. Otuda, navodi u obrazloženju pobijanog rešenja da stečajni dužnik nije prezadužen nisu od uticaja budući
da predlagač, kao poverilac, i nije ovlašćen da podnosi predlog za pokretanje stečaja zbog prezaduženosti, jer je to
stečajni razlog koji je rezervisan za stečajnog dužnika i likvidacionog upravnika.
Nadalje, iz pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je potraživanje predlagača zbog kog je iniciran
postupak izmireno od strane lica koje za to ima pravni interes, odnosno jemca, čime je u odnosu na navedeno potraživanje
predlagač izgubio svojstvo poverioca. To što je ono subrogacijom preneto na lice koje je potraživanje izmirilo, odnosno
jemca platca, predlagača u ovom slučaju više ne čini aktivno legitimisanim da zbog njegovog neispunjenja pokreće postupak
stečaja.
Bez uticaja su žalbeni navodi žalioca da je u toku postupka izneo tvrdnju da postoji potraživanje po drugim fakturama, kao
i da po osnovu navedenog ugovora o faktoringu, kontinuirano nastaju nova potraživanja. Kao što je napred navedeno,
predlagač mora sa visokim stepenom učiniti verovatnim svoje potraživanje i dokazati postojanje stečajnog razloga.
Predlagač je morao tačno ukazati na postojanje određenog potraživanja, na njegovu dospelost i nemogućnost stečajnog
dužnika da isto izmiri u roku od 45 dana od dana dospelosti ili (alternativno) da je ispunjen stečajni razlog trajne
nesposobnosti plaćanja u smislu da je stečajni dužnik potpuno obustavio sva plaćanja u neprekidnom trajanju od 30 dana.
Kako pravilno navodi prvostepeni sud, sama blokada računa ne ukazuje na potpunu obustavu plaćanja budući da je
notorno da se obaveze mogu izmirivati i iz blokade, bilo prilivom novčanih sredstava na račun, a po prioritetu namirenja u
prinudnoj naplati, bilo na drugi način. Međutim, u ovakvoj situaciji, teret dokazivanja prethodno iznete tvrdnje da se ne radi
o neprekidnoj blokadi, bio bi na stečajnom dužniku.
Iz nalaza i mišljenja veštaka, koji je prvostepeni sud prihvatio u celosti, proizlazi da su sve obaveze po Ugovoru o faktoringu
od 7. 11. 2017. godine izmirene, pri čemu iz stanja u spisima, a što prvostepeni sud i navodi, proizlazi da je stečajni dužnik
podneo tužbu radi utvrđenja da ne postoji potraživanje po navedenom ugovoru. To ukazuje da predlagač nije sa visokim
stepenom verovatnosti dokazao postojanje nekog drugog konkretnog potraživanja prema stečajnom dužniku i samim tim
učinio sebe aktivno legitimisanim za pokretanje postupka stečaja.
Bez uticaja su žalbeni navodi žalioca da postoji stečajni razlog trajne nesposobnosti plaćanja, budući da je uslov za
pozivanje na isto pre svega svojstvo poverioca, odnosno postojanje aktivne legitimacije. I da stečajni razlog postoji,
postupak stečaja ne može biti pokrenut po predlogu lica koje sebe nije učinilo aktivno legitimisanim.
Navodi žalbe da je veštačenje „naručeno“ ne može biti od uticaja, kod činjenice da sam predlagač nije dostavio, a imao je
mogućnost, dokaz odnosno neki drugi nalaz kojim bi doveo u pitanje nalaz koji je prvostepeni sud prihvatio.
(Rešenje Privrednog apelacionog suda, 7Pvž 25/24 od 6. III 2024)