Pravo na naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada
RADNO PRAVO
Pravo na naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada
Za priznavanje prava na naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada nije kao uslov predviđeno obavezno podnošenje posebnog zahteva, već poslodavac odluku o naknadi ovih troškova priznaje zaposlenom na osnovu njegovog prijavljenog prebivališta, odnosno boravišta.
I z o b r a z l o ž e n j a:
Odredbom člana 37. stav 1. ovog Zakona, propisano je da državni službenik, između ostalog, ima pravo na naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada, a stavom 2. istog člana određeno je da se uslovi za naknadu troškova, njihova visina i način na koji se ostvaruju, propisuju Uredbom Vlade. Uredba Vlade koja reguliše ovu materiju je Uredba o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika i nameštenika („Sl. glasnik RS“, br. 98/07 – prečišćen tekst), kojom je državnim službenicima na isti način priznato pravo na naknadu troškova prevoza za dolazak na rad i povratak sa rada (član 2. stav 1. tačka 1. Uredbe). Odredbom člana 3. Uredbe, propisano je da se državnom službeniku i namešteniku naknađuju troškovi prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada u visini cene mesečne pretplatne karte u gradskom, prigradskom, odnosno međugradskom saobraćaju.
Pravilna primena odredbe člana 37. Zakona o platama državnih službenika i nameštenika i člana 3. Uredbe, podrazumeva obavezu poslodavca da zaposlenima naknadi troškove prevoza u visini cene mesečne pretplatne karte u gradskom, prigradskom ili međugradskom saobraćaju, a da za priznavanje ovog prava nije kao uslov predviđeno obavezno podnošenje posebnog zahteva, već poslodavac odluku o naknadi ovih troškova priznaje zaposlenom na osnovu njegovog prijavljenog prebivališta, odnosno boravišta.
Tačni su navodi drugostepenog suda da državni službenici, u koje su spadali i tužioci, svoja prava ostvaruju pred nadležnim organom poslodavca, a povredu svojih prava štite u postupku predviđenom Zakonom o državnim službenicma – u upravnom postupku pred nadležnom žalbenom komisijom i Upravnim sudom. Međutim, u konkretnom slučaju tužioci tužbom ne traže priznavanje prava na troškove prevoza za dolazak na rad i povratak sa rada, već naknadu štete u visini ovih troškova kojima su bili izloženi u spornom periodu, što u skladu sa odredbom člana 1. ZPP, jeste predmet sudske zaštite pred sudom opšte nadležnosti, pa njihov zahtev nije mogao biti odbijen iz razloga što nisu koristili pravna sredstva propisana odredbama koje regulišu upravni postupak i upravni spor.
Prilikom odlučivanja Vrhovni kasacioni sud je imao u vidu i da među strankama nije sporno da prevoznici na teritoriji Grada Smedereva nisu naplaćivali karte uniformisanim licima, ali ova činjenica ne utiče na njihovo pravo na naknadu troškova prevoza, s obzirom na to da su zbog neusklađenih vremenskih termina javnog prevoza sa njihovim radnim vremenom često na posao dolazili svojim vozilom i na taj način bili izloženi stvarnim troškovima prevoza radi dolaska na rad i povratka sa rada.
Imajući ovo u vidu, kao i da pravo koje zaposlenom pripada po Zakonu i navedenoj Uredbi nije moglo biti uslovljeno niti ograničeno, te da tužioci nisu bili u obavezi da tuženoj podnose zahtev za priznanje ovog prava, proizlazi da im pripada pravo na naknadu ovih troškova, čija se visina isplaćuje u skladu sa odredbom člana 3. Uredbe, u zavisnosti od toga koju vrstu javnog prevoza bi eventualno koristili radi dolaska na rad (da postoje vremenski pogodni termini).
(Presuda Vrhovnog kasacionog suda, Rev2. 854/22 od 18. V 2022)