Jači pravni osnov za sticanje svojine na nepokretnosti

OBLIGACIONO PRAVO

Jači pravni osnov za sticanje svojine na nepokretnosti

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno, a ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.

I z o b r a z l o ž e n j a:
Odredbom člana 20. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa je propisano da se pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem, a odredbom stava 2. da se pravo svojine stiče i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom. Odredbom člana 33. istog zakona je propisano da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Odredbom člana 41. stav 2. istog zakona je propisano da kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.
Međutim, uprkos postojanju punovažnog pravnog osnova tužilac nije stekao pravo svojine na predmetu kupoprodaje. Naime, bez obzira na sadržinu odredbe člana 5. stav 2. predmetnog ugovora o kupoprodaji koji sadrži formulaciju da tužilac – kupac tužilac ulazi u posed kupljene nepokretnosti od 13. 7. 2008. godine sem ako prvotuženi – prodavac ne odustane od ovog pravnog posla, a prodavac do isteka tog roka nije odustao od pravnog posla, kod činjenice da je sve do 12. 7. 2008. godine prodavac zadržao državinu na nepokretnosti, tužilac izvedenim dokazima nije dokazao shodno pravilu o teretu dokazivanja iz odredbe člana 231. ZPP da je stupio u državinu predmetne nepokretnosti, niti je to mogao da učini, jer je u to vreme bio u pritvoru, odnosno nije dokazao da je ugovor o kupoprodaji izvršen u celosti u smislu odredbe člana 454. stav 1. ZOO tako što mu je prvotuženi – prodavac 13. 7. 2008. godine predao predmet kupoprodaje, a tužilac – kupac ga preuzeo.
Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se, i nakon isteka roka za odustanak od ugovora (rok je isticao 12. 7. 2008. godine), u državini predmeta kupoprodaje nalazio prvotuženi – prodavac koji je potom 18. 7. 2008. godine otuđio plac sa objektima drugotuženom koji je nakon toga stupio u državinu predmeta kupoprodaje i uknjižio kod RGZ kao vlasnik. Suprotno navodima žalbe tužioca, činjenica da se plac (sa objektima) i danas nalazi u istom stanju ne znači da drugotuženi nije bio u njegovoj državini. Kako oba kupca imaju punovažne pravne osnove, a kasniji kupac – drugotuženi je bio u državini predmeta kupoprodaje i uknjižio se kod RGZ, pri čemu nije bilo pouzdanog dokaza da je u vreme zaključenja kasnijeg ugovora znao za postojanje ranijeg ugovora, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja (bez obzira što je sa prvotuženim išao u katastar jer se nije moglo utvrditi da li mu je pokazan originalan izvod iz lista nepokretnosti), jači je u pravu drugotuženi – kasniji kupac koji je ishodovao uknjižbu prava svojine na predmetu kupoprodaje shodno odredbi člana 41. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa.
(Presuda Apelacionog suda u Beogradu, Gž. 899/21 od 20. VI 2022)