Sticanje stvarne službenosti održajem
STVARNO PRAVO
Sticanje stvarne službenosti održajem
Stvarna službenost stiče se održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao službenost za vreme od 20
godina, a vlasnik poslužnog dobra se nije tome protivio, a u vreme potrebno za održaj uračunava se i vreme za koje su
pravni prethodnici sadašnjeg držaoca držali stvar kao savesni i zakoniti držaoci.
I z o b r a z l o ž e n j a:
Prema članu 51. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa stvarna službenost zasniva se pravnim poslom, odlukom
državnog organa i održajem, a po članu 54, stvarna službenost stiče se održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički
ostvarivao službenost za vreme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se nije tome protivio, pri čemu se stvarna
službenost ne može steći održajem ako je vršena zloupotrebom poverenja vlasnika ili držaoca poslužnog dobra, silom,
prevarom ili ako je službenost ustupljena do opoziva.
Naime, državina prava stvarne službenosti stiče se faktičkim vršenjem ovlašćenja koja čine sadržinu tog prava, nezavisno od
volje vlasnika poslužnog dobra, što znači da se stvarna službenost stiče održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički
ostvarivao službenost za vreme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se nije tome protivio. U vreme potrebno za održaj
uračunava se i vreme za koje su pravni prethodnici sadašnjeg držaoca držali stvar kao savesni i zakoniti držaoci. Zakon o
osnovnim svojinsko-pravnim odnosima stupio je na snagu 1. 9. 1980. godine i ne sadrži odgovarajuće prelazne odredbe o
važenju rokova održaja koji su počeli teći u ranijem pravnom režimu, pa se primenjuje zakon koji je važio u vreme kada je
pravni odnos nastao. Odredba člana 55. tog zakona (koja je zabranjivala sticanje prava stvarne službenosti održajem na
nepokretnosti koja je društveno sredstvo u društvenom pravnom licu) brisana je Zakonom o izmenama i dopunama
Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Sl. list SRJ“, br. 29/96 od 26. 6. 1996. godine) koji je stupio na snagu
4. 7. 1996. godine. Zato je zaključak nižestepenih sudova da je tužilja stekla službenost prolaza na osnovu održaja 2000.
godine, faktičkim vršenjem službenosti u trajanju od 20 godina sa svojim pravnim prethodnicima, nakon brisanja zabrane
1990. godine, zasnovan na pogrešnoj primeni materijalnog prava. U postupku je utvrđeno da je poslužna parcela, čiji je
vlasnik tužena G. G, pre konverzije bila gradsko građevinsko zemljište te da je tužilja spornim prolazom dolazila do svoje
kuće koju je sagradila 1994-1995. godine, a pre toga i njen otac, dok je tu bila bašta i u tome ih niko nije sprečavao niti
ometao. U tom pravcu ostalo je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu rokova za održaj, odnosno kada je isti
počeo da teče i u kom režimu svojine je bila poslužna parcela. U situaciji kada su pravni prethodnici tužilje, a i tužilja,
koristili sporni prolaz dugi niz godina, sudovi su bili dužni da utvrde period u kome je faktički ostvarivana službenost od
strane pravnih prethodnika, kao i same tužilje, na koji način i u kom obimu, kao i kada je ta službenost nastala (imajući u
vidu način korišćenja predmetnih parcela i formiranje ulice …), kako bi mogli pravilno da primene navedene odredbe
Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, odnosno Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa.
(Rešenje Vrhovnog suda, Rev. 5987/21 od 5. VII 2023)