DOBROVOLJNO PENZIJSKO OSIGURANJE I PRAVO NA NAKNADU ŠTETE ZBOG NEZAKONITOG PRESTANKA RADA
NEDOUMICE
OBLIGACIONO PRAVO
UDK:368.914(497.11)
331.106.44 (497.11)
340.142:349.2(497.11)
COBISS.SR-ID 127474185
DOBROVOLJNO PENZIJSKO OSIGURANJE I PRAVO NA NAKNADU ŠTETE ZBOG NEZAKONITOG PRESTANKA RADA
– Komentar sudske odluke –
* Milojica Cvijović, advokat u Beogradu.
Rezime: Cilj ovoga teksta je da se ukaže da i postojeći zakonski propisi omogućuju da sudska praksa zauzme stav da je poslodavac u obavezi da izvrši uplatu doprinosa u slučaju nezakonitog prestanka radnog odnosa ukoliko je poslodavac te doprinose uplaćivao zaposlenima do dana kada je na nezakonit način prestao radni odnos.
Zbog ograničenog vremena i prostora ovaj tekst je samo ukazao na temu koja bi trebalo da bude predmet šire stručne rasprave.
Ključne reči: nezakonit prestanak rada, dobrovoljni penzioni fondovi, šteta, štetna radnja, poslodavac, zaposleni, štetnik, krivica.
Tužilja L. K. iz Beograda, bila je angažovana kod JKP I. T. Beograd, po osnovu više ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova, u periodu od dve godine i pet meseci, u kontinuitetu, od 2012. do 2014. godine. Presudom prvostepenog suda utvrđeno je da je ništav Ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova između tužilje kao izvršioca i tuženog kao poslodavca, pa je sud dalje utvrdio da je tužilja zasnovala radni odnos na neodređeno vreme počev od 2013. godine, i da je tuženi obavezan da je vrati na rad. Ova presuda je potvrđena presudom Apelacionog suda u Beogradu iz 2018. godine. U februaru 2019. godine, stranke su zaključile novi Ugovor o radu, sa početkom važenja od februara 2019. godine, ali tuženi JKP I. T. nije uplatio tužilji razliku do zarade koju bi ostvarivala da je bila u radnom odnosu za period od 2014. do 2019. godine, ni obračunao niti uplatio tužilji pripadajuće doprinose i poreze. Pored toga tuženi nije uplatio tužilji ni doprinose na ime dobrovoljnog penzijskog osiguranja nadležnom fondu, a koje doprinose je uplaćivao u pomenutom periodu svim ostalim zaposlenim licima.
U novom parničnom postupku (čije se presude u ovom tekstu analiziraju) tužilja L. K. tražila je da joj tuženi JKP I. T. isplati razliku u zaradi u periodu za vreme angažovanja po osnovu Ugovora o vršenju privremenih i povremenih poslova, zatim da joj isplati celokupnu zaradu za vreme dok nije radila, kao i da joj se uplate neuplaćene premije dobrovoljnog penzijskog osiguranja koje su uplaćivane svim zaposlenima kod tuženog JKP I. T. u spornom periodu.
Navedenim presudama tužilji je usvojen tužbeni zahtev u pretežnom delu osim dela zahteva koji se odnosi na dobrovoljno penzijsko osiguranje.
Obaveze po osnovu obaveznog penzijskog osiguranja tužilja je ostvarila u posebnom upravnom postupku po osnovu presude kojom je vraćena na rad 2019. godine.
Dobrovoljni penzioni fondovi predstavljaju jedan od alternativnih oblika penzijske štednje (štednja u banci, životno osiguranje i sl) i oni su namenjeni zaposlenima sa natprosečnim primanjima koji mogu da priušte ovu vrstu dodatnih izdvajanja mimo obaveznih državnih doprinosa.
Pošto je zarada osnov plaćanja u dobrovoljne penzione fondove kod većine zaposlenih osnov za uplatu, u ovom tekstu detaljnije ćemo analizirati situaciju kada dođe do nezakonitog prestanka rada kao što je u navedenom slučaju, a time i prestanka ostvarivanja zarade i nemogućnosti uplate u dobrovoljne penzione fondove.
Nezakonit prestanak rada mora se utvrditi u sudskom postupku pravnosnažnom sudskom presudom.
Pravne posledice nezakonitog prestanka radnog odnosa nakon okončanja sudskog postupka pravnosnažnom sudskom presudom predviđene su članom 191. Zakona o radu, a stavom prvim navedenog člana Zakona o radu predviđeno je da ako sud u toku postupka utvrdi da je zaposlenom prestao radni odnos bez pravnog osnova, na zahtev zaposlenog, odlučiće da se zaposleni vrati na rad, da mu se isplati naknada štete i uplate pripadajući doprinosi za obavezno socijalno osiguranje za period u kome zaposleni nije radio.
Stavom 2. istog člana precizirano je u čemu se sastoji naknada štete, a šta ne ulazi u naknadu štete, pa određuje da se naknada štete iz stava 1. ovog člana utvrđuje u visini izgubljene zarade koja u sebi sadrži pripadajući porez i doprinose u skladu sa zakonom, u koju ne ulazi naknada za ishranu u toku rada, regres za korišćenje godišnjeg odmora, bonusi, nagrade i druga primanja po osnovu doprinosa poslovnom uspehu poslodavca.
Dakle, pravna posledica nezakonitog prestanka radnog odnosa je naknada štete čiji su oblici navedeni u članu 191. stav 1. Zakona o radu, da bi u stavu 2. istog člana bilo određeno šta ne spada u naknadu štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa.
Iz citirane odredbe Zakona o radu ne može se jasno i precizno zaključiti da li je poslodavac u slučaju nezakonitog prestanka rada koji je utvrđen pravnosnažnom sudskom odlukom na zahtev zaposlenog dužan da mu uplati i doprinose za dobrovoljno penzijsko osiguranje u slučaju da je te doprinose zaposleni uplaćivao u dobrovoljne penzijske fondove pre nego što mu je nezakonito prestao radni odnos.
Pre nego što navedemo stav sudske prakse citiraćemo čl. 155. i 190. Zakona o obligacionim odnosima koji definišu pojam štete (član 155) i obim naknade štete (član 190).
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Poštujući odredbu člana 190. Zakona o obligacionim odnosima sud bi trebao zaposlenom kojem je na nezakonit način prestao radni odnos da dosudi naknadu štete u vidu uplata doprinosa (rata) za dobrovoljno penzijsko osiguranje u slučaju da je ove doprinose zaposleni plaćao do dana nezakonitog prestanka radnog odnosa.
U prilog ovom stavu ide i činjenica da doprinose za dobrovoljno penzijsko osiguranje po pravilu uplaćuje poslodavac u ime zaposlenog nadležnom Fondu za dobrovoljno penzijsko osiguranje.
Međutim, u radnim sporovima u kojima je autor ovog teksta postupao u svojstvu punomoćnika tužilaca kojima je na nezakonit način prestao radni odnos, sudovi su odbijali tužbeni zahtev iz razloga koji navodimo iz dela obrazloženja pravnosnažne presude Drugog osnovnog suda u Beogradu posl. Br. 7 P1-61/19 od 6. 12. 2022. godine, koje citiramo:
„U odnosu na potraživanje tužilje na ime uplata za dobrovoljno penzijsko osiguranje, sud je utvrdio da je po Kolektivnom ugovoru za zaposlene kod tuženog zaposleni imao pravo na dobrovoljno penzijsko osiguranje, imao je mogućnost da se opredeli da bude član dobrovoljnog penzijskog fonda, kada je u svoje ime zaključivao ugovor sa društvom za upravljanje dobrovoljnim penzijskim fondom prema svom izboru, u toj situaciji bi nastajala obaveza poslodavca da vrši uplate premije osiguranja i to na račun društva za upravljanje dobrovoljnim penzijskim fondom, a ne tužilji kako to tužilja traži tužbenim zahtevom, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate. Odredbom člana 28. Zakona o dobrovoljnim penzijskim fondovima i penzijskim planovima propisano je da se dobrovoljni penzijski fond organizuje radi prikupljanja novčanih sredstava uplatom penzijskog doprinosa od strane obveznika uplate i ulaganja tih sredstava sa ciljem povećanja vrednosti imovine fonda. Dobrovoljnim penzijskim fondom upravlja društvo za upravljanje fondom u skladu sa zakonom i jeste fond posebne vrste, odnosno zasebna imovina bez svojstva pravnog lica. Odredbom člana 40. navedenog zakona propisano je da domaće i strano fizičko lice može biti član jednog ili više dobrovoljnih penzijskih fondova, a prilikom pristupanja fondu potpisuje izjavu kojom potvrđuje da u potpunosti razume prospekt i naknade koje se uplaćuju. U članu 41. Zakona je propisano da penzijski doprinos u dobrovoljni penzijski fond uplaćuje: 1) fizičko lice ili drugo fizičko, odnosno pravno lice za račun fizičkog lica, 2) organizator u svoje ime i za račun zaposlenog, odnosno člana sindikata u skladu sa penzijskim planom; 3) poslodavac u ime i za račun zaposlenog u skladu sa ugovorom o članstvu člana dobrovoljnog penzijskog fonda i društva za upravljanje. U članu 42. propisano je da se član dobrovoljnog penzijskog fonda postaje zaključenjem ugovora o članstvu kojim se društvo za upravljanje obavezuje da za račun dobrovoljnog penzijskog fonda ulaže novčana sredstva prikupljena po osnovu penzijskog doprinosa u dobrovoljni penzijski fond i da omogući povlačenje akumuliranih sredstava u skladu sa zakonom, a član dobrovoljnog penzijskog fonda se obavezuje da plaća penzijski doprinos i naknade društvu za upravljanje i snosi druge troškove. U stavu 2. ovog člana se navodi da se ugovor o članstvu zaključuje u standardnoj pisanoj formi koji sadrži najmanje ime, odnosno poslovno ime obveznika uplate, minimalni iznos penzijskog osiguranja i datum učlanjenja, a bližu sadržinu i standardizovani format ugovora o članstvu propisuje NBS. Imajući u vidu citirane odredbe zakona, kao i odredbu člana 191. st. 2. i 3. Zakona o radu, sud smatra da tužilji ne pripada pravo na uplatu premija dobrovoljnog penzijskog osiguranja, radi se o dobrovoljnom penzijskom osiguranju gde se zaključuje ugovor da bi se postao član dobrovoljnog penzijskog fonda, pa ne postoji osnov da se tuženi obaveže da izmiri ovo potraživanje tužilji, zbog čega je odlučeno kao u stavu 6. izreke presude.“
Navedenu presudu Drugog osnovnog suda u Beogradu potvrdio je Apelacioni sud u Beogradu Gž 1 644/23 od 2. 3. 2023. godine sa sledećim obrazloženjem:
„Pravilno je prvostepeni sud odlučio kada je odbio zahtev tužilje kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime neuplaćenih iznosa za dobrovoljno penzijsko osiguranje preko nadležnog fonda uplati pojedinačno opredeljene iznose za utuženi period, s obzirom da se sredstva penzijskog doprinosa po osnovu članstva u dobrovoljnom penzijskom fondu uplaćuju na račun društva za upravljanje dobrovoljnim penzijskim fondom, zbog čega je potvrđena ožalbena presuda u stavu šestom izreke.“
Protiv drugostepene presude izjavljena je posebna revizija, pa se očekuje da Vrhovni kasacioni sud donese odluku.
Iz dela obrazloženja napred citiranih presuda proizlazi da su sudovi na pravilan način ukazali na cilj osnivanja dobrovoljnih penzijskih fondova ali da nisu na pravilan način zaključili da tužilji pripada pravo da joj tuženi kao poslodavac čijom krivicom joj je na nezakonit način prestao radni odnos uplati premije za dobrovoljno penzijsko osiguranje za sporni period kada zbog nezakonitog prestanka rada tužilja nije radila i ostvarivala zaradu.
Suprotan stav od zaključka i odluka sudova u citiranim delovima presuda zasniva se na činjenici da st. 2. i 3. člana 191. Zakona o radu ne isključuju obavezu da poslodavac kao lice koje je odgovorno za naknadu štete zaposlenom kao oštećenom za ovaj štetni događaj izvrši uplatu premija za dobrovoljno penzijsko osiguranje za sporni period.
Ovakav suprotan stav u skladu je i sa citiranim članom 190. Zakona o obligacionim odnosima kojim je određeno da se „oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja“.
Smatramo pogrešnim i zaključak drugostepenog Apelacionog suda u Beogradu koji je donet na osnovu pogrešnog stava u citiranom delu obrazloženja, kojim se odbija žalba na prvostepenu presudu iz razloga što se sredstva penzijskog doprinosa po osnovu članstva u dobrovoljnom penzijskom fondu uplaćuju na račun društva za upravljanje dobrovoljnim penzijskim fondom.
U ovoj pravnoj situaciji nije bitno na čiji se račun uplaćuju sredstva, već je bitno ko je odgovoran što je ta uplata izostala za period kada tužilja kao oštećeno lice nije radila.
Ovakva obaveza tuženog kao poslodavca proizlazi iz odredbe člana 158. Zakona o obligacionim odnosima kojom je predviđeno da krivica štetnika, u ovom slučaju poslodavca, postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.
Da bi se otklonile ove dileme i nelogičnosti iz sudske prakse smatramo neophodnim izmenu stava 1. člana 191. Zakona o radu na taj način što bi se iz istog stava brisala reč „obavezno“, mada se i sa ovom reči može usvojiti tužbeni zahtev iz navedenih razloga.