REFORMA KRIVIČNOG PROCESNOG ZAKONODAVSTVA U BOSNI I HERCEGOVINI – OČEKIVANJA, STVARNOST I PERSPEKTIVE (I deo)
OGLEDI BiH
UDK: 343.1(497.6)
COBISS.SR-ID 127481097
REFORMA KRIVIČNOG PROCESNOG ZAKONODAVSTVA U BOSNI I HERCEGOVINI – OČEKIVANJA, STVARNOST I PERSPEKTIVE
(I deo)
* Prof. dr Sadmir Karović, vanredni profesor za krivičnopravnu naučnu oblast, Pravni fakultet, Univerzitet u Travniku, zaposlen u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu.
** Prof. dr Marina Simović, Sekretar Ombudsmena za djecu Republike Srpske, vanredni profesor, Fakultet pravnih nauka Univerziteta „Apeiron”, Banja Luka.
Rezime: U ovom radu pažnja je usmjerena na efikasnost krivičnog postupka sa posebnim osvrtom na efikasnost krivičnoprocesnih subjekata na planu rasvjetljavanja i rješenja konkretne krivične stvari. U vezi navedenog, autori su prepoznali i identifikovali ključne procesne probleme koji se odnose na blagovremeno, efikasno i zakonito otkrivanje i dokazivanje krivičnog djela i krivice. S obzirom na to da je od zadnje opšte reforme krivičnoprocesnog zakonodavstva do danas protekao znatan vremenski period dovoljan za kritičku analizu, ostvaren je kritički osvrt na sve faze krivičnog postupka sa intencijom aktueliziranja i problematiziranja određenih zakonskih rješenja procesne prirode (otkrivačka djelatnost, koncept istrage, standardi dokazivanja, dokazna uloga tužioca, sačinjavanje/podizanje optužnice, kompleksnost otkrivanja i dokazivanja i dr) od kojih neposredno zavisi efikasno i zakonito vođenje i okončanje krivičnog postupka. Takođe, savremeni oblici kriminaliteta, posebno specifični oblici organizovanog kriminala, od zakonodavca zahtijevaju adekvatnost zakonske norme na planu ostvarivanja legitimnog zakonskog cilja koji se odnosi na efikasnu i energičnu borbu protiv kriminaliteta kao složene društvene pojave, te postizanja adekvatnih rezultata krivičnog pravosuđa.
Ključne riječi: krivični postupak, krivično djelo, efikasnost, Bosna i Hercegovina.
Uvodna razmatranja
Reforma krivičnog procesnog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini iz 2003. godine je rezultirala usvajanjem i stupanjem na snagu „novih“, a sada već starih zakona o krivičnom postupku na sva četiri nivoa vršenja vlasti u Bosni i Hercegovini, uvažavajući kompleksnu ustavno-pravnu strukturu države (državni nivo, entitetski nivo: Federacija BiH i Republika Srpska, Brčko distrikt Bosne i Hercegovine).1) Pažljivom analizom zakonskog teksta, odnosno zakonskih odredbi, primjećuje se da je zakonodavac prihvatanjem i usvajanjem novih zakonskih rješenja procesne prirode, posebnu pažnju posvetio efikasnosti krivičnog postupka i tendenciji humanizacije krivičnog postupka, odnosno zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda. Po prirodi stvari, svi reformski procesi su primarno usmjereni na unapređenje ili poboljšanje određenih zakonskih rješenja, tako da je i reforma krivičnoprocesnog zakonodavstva usmjerena na prihvatanje novih i modifikaciju postojećih zakonskih rješenja na planu blagovremenog, efikasnog i zakonitog otkrivanja i dokazivanja krivičnih djela i krivice, uvažavajući savremene izazove sa kojima se susreću krivičnoprocesni sistemi. Novi krivični postupak u Bosni i Hercegovini uključuje kontinentalno pravo mješovitog tipa i anglosaksonsko, odnosno angloameričko pravo akuzatorskog tipa.2)
Efikasna i zakonita institucionalna državna (re)akcija na kriminalitet je praktično nemoguća ili neprovodiva, bez adekvatnosti zakonske norme, te su shodno tome reformski procesi jedinstvena prilika da se na sveobuhvatan i svestran način aktualiziraju, problematiziraju, analiziraju i kritički preispitaju postojeća zakonska rješenja u vezi njhove adekvatnosti, te obuhvate i sagledaju sve potrebe i izazovi na planu dosljedne, efikasne i energične borbe protiv kriminaliteta. Savremeno krivično pravo polazi od toga da niko ne smije biti podvrgnut samovoljnom kažnjavanju, te da država može pojedincu da oduzme ili ograniči slobodu ili druga važna dobra samo u slučajevima i na način koji je predviđen zakonom.3) Savremeni izazovi, problemi i dileme sa kojima se susreću krivično-procesni sistemi, kako u Bosni i Hercegovini, regiji i svijetu uopšte, u vezi otkrivanja i dokazivanja krivičnih djela i krivice su brojni i raznovrsni, posebno uzimajući u obzir neke nove fenomenološke oblike ispoljavanja kriminaliteta (visokotehnološki/sajber kriminalitet i dr) koji od zakonodavca zahtijevaju adekvatne i srazmjerne zakonske odgovore, odnosno adekvatna zakonska rješenja. Takođe, ne smijemo ignorisati ili zaboraviti da su načini i sredstva operacionalizacije kriminalnih aktivnosti, odnosno izvršenja klasičnih ili tradicionalnih oblika kriminaliteta znatno modifikovana i prilagođena aktuelnim političkim, ekonomskim, kulturološkim, demografskim i drugim uslovima i specifičnostima. Zloupotreba novih dostignuća u svim oblastima neposredno omogućava da kriminalitet ipak bude jedan korak ispred organa krivičnog progona iz čega proizlazi da je potrebno kontinuirano traganje za odgovarajućim ili srazmjernim zakonskim rješenjima i odgovorima koji mogu zadovoljiti očekivanja na planu efikasne i energične borbe protiv kriminaliteta.4) Iz navedenog proizlazi da su pred zakonodavcem postavljeni visoki zahtjevi, uslovljeni savremenim izazovima na planu blagovremenog, efikasnog i zakonitog otkrivanja i dokazivanja krivičnih djela i krivice.
Reforma krivičnog procesnog zakonodavstva iz 2003. godine – kratak osvrt
Posmatrajući krivičnoprocesno zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini sa ove vremenske distance, cijeneći da su protekle dvije decenije od zadnje generalne (opšte) reforme krivičnoprocesnog zakonodavstva, moguće je izvršiti kritički osvrt i analizu u vezi adekvatnosti zakonske norme na planu ostvarivanja krivičnoprocesnog zadatka od strane nadležnih krivičnoprocesnih subjekata. U procesu reformi krivičnog procesnog zakonodavstva na prostoru bivše Jugoslavije u sklopu tranzicijskih promjena, prihvaćena su nova procesna rješenja svojstvena za angloamerički koncept krivičnog postupka.5) Međutim, određena zakonska rješenja procesne prirode dobijaju univerzalnost, cijeneći da se ona modifikuju i prilagođavaju realnim potrebama savremenog čovjeka uvažavajući savremene izazove, tako da je nemoguće povući jasnu i striktnu liniju razgraničenja i diferencijacije između zakonskih rješenja koja isključivo pripadaju, odnosno svrstavaju se u anglosaksonsku pravnu tradiciju ili u evropski kontinentalni tip (sistem) prava. Adekvatnost i srazmjernost zakonske procesne norme neophodno je posmatrati sa aspekta zadovoljenja realnih istražno – dokaznih potreba i očekivanja na planu ostvarivanja adekvatnih rezultata krivičnog pravosuđa. Opšti razvoj koji se posebno odnosi na evidentnu mobilnost čovjeka, usavršavanje informaciono-tehničkih sredstava i pomagala kao i generalno ukupan tehničko – tehnološki revolucionaran preokret u svijetu u znatnoj mjeri je uticao i na mogućnost „usavršavanja“ izvršenja krivičnih djela u objektivnom smislu kao i na njihovu međunarodnu mobilnost kao specifičnu determinantu i komponentu.6)
Intenzivni reformski procesi krivičnog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini ali i u susjedstvu i regiji posljednje dvije decenije rezultirali su usvajanjem i stupanjem na snagu zakona o maloljetnicima na entitetskom nivou (Zakon o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine7) i Zakon o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku Republike Srpske8)) i nivou Brčko distrikta Bosne i Hercegovine – Zakon o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku
Brčko distrikta Bosne i Hercegovine,9) te je na taj način etablirano i novo maloljetničko krivično pravo, tako da ova grana prava stiče svoju (djelimičnu) samostalnost i autonomnost s obzirom na to da još uvijek na nivou Bosne i Hercegovine nisu izdvojene krivičnopravne odredbe u poseban zakon koje se odnose na maloljetnike i njihov specifičan krivičnopravni položaj.10) Pitanje šta zapravo predstavlja maloljetnički kriminalitet, nije potpuno objašnjeno u litetaruri koja se bavi tim problemom, ali se najčešće pod tim pojmom podrazumijeva posebna vrsta protivpravnog ponašanja koje karakteriše kršenje krivično-pravnih normi, inkriminisanih kao opasna djela za koja zakon saglasno težini tih djela, propisuje odgovarajuće sankcije.11)
Rasvjetljavanje i rješenje određene krivične stvari koja je predmet, odnosno glavna stvar krivičnog postupka je zakonski normirano i propisano, tako da se krivični postupak sastoji iz četiri stadija ili faze i to: 1) istraga, 2) postupak optuživanja, 3) glavni pretres i 4) podnošenje pravnih lijekova. Postupanje nadležnih krivičnoprocesnih subjekata u vezi preduzimanja procesnih radnji na planu rješenja krivičnoprocesnog zadatka koji se praktično odnosi na rasvjetljavanje i rješenje konkretne krivične stvari je uslovljeno i determinirano restriktivnim zakonskim uslovima procesne prirode. S obzirom na navedenu strukturu, odnosno stadije krivičnog postupka u Bosni i Hercegovini, evidentno je da istraga i postupak optuženja čine sastavne stadije prethodnog postupka, dok, s druge strane, glavni pretres i podnošenje pravnih lijekova predstavljaju sastavne stadije glavnog postupka.
U fokusu reformskih procesa, kako je već istaknuto su efikasnost krivičnog postupka i zaštita ljudskih prava i sloboda, tako da je intencija zakonodavca da ostvari ili zadovolji potrebnu kompatibilnost navedenih komponenata, cijeneći opredijeljenost države Bosne i Hercegovine da slijedi savremene tekovine koje prepoznaje civilizovan svijet. U tom smislu, veoma važno je apostrofirati da je sasvim pogrešno poistovjećivati komponentu efikasnosti postupanja nadležnih krivičnoprocesnih subjekata sa komponentom brzine postupanja na planu preduzimanja određenih krivičnoprocesnih radnji. Iz navedenog proizlazi da efikasnost krivičnog postupka ni u kojem slučaju ne smije biti na štetu ostvarivanja osnovnih ljudskih prava i sloboda koja se implementiraju i praktično operacionaliziraju kroz adekvatnu i dosljednu primjenu kataloga prava i univerzalnih garancija osumnjičenog, odnosno optuženog lica u krivičnom postupku. Primjena represije od strane nadležnih organa, subjekata i agencija za sprovođenje zakona je uslovljena restriktivnim zakonskim uslovima, sa intencijom zakonodavca da se spriječi samovolja u postupanju, kao i različiti oblici zloupotrebe od strane lica kojima su zakonom povjerena određena ovlaštenja. Nema sumnje, ako određeni zakonski tekst odgovara savremenim zahtjevima borbe protiv kriminaliteta, ako njegove norme nalaze adekvatnu primjenu u praksi, ako se zloupotrebe prava svode na minimalne slučajeve ili pak samo na njegove pokušaje i ako je adekvatna organizacija i funkcionisanje policije, suda i tužilaštva – onda je uloga krivičnog zakonodavstva u borbi protiv kriminaliteta ne samo veća već i znatno uspješnija i suprotno.12)
Analizom zakonskih odredbi važećih procesnih zakona u Bosni i Hercegovini, te njihovom komparacijom sa ranijim zakonom o krivičnom postupku primjećujemo brojne suštinske razlike, odnosno novine koje se, prije svega, odnose na koncept (model) istrage i različitu ulogu subjekata u istrazi, propisivanje posebnih istražnih radnji u novoj procesnoj formi, pojednostavljene forme postupanja, različiti standardi dokazivanja, kao i druge razlike. U centru pažnje zakonodavca i reformskih procesa sa razlogom su zauzeli posebno mjesto i prvorazredni značaj specifični oblici organizovanog kriminaliteta i korupcija, cijeneći sasvim jasnu opredijeljenost države i državne reakcije na planu efikasne i energične borbe protiv organizovanog kriminaliteta i korupcije. Posebnu pažnju u tom kontekstu zavređuje organizovani kriminal kao fenomen savremenog doba, uključujući sve specifične i složene oblike te pojave (korupcija, pranje novca i drugi finansijski delikti, trgovina narkoticima i ljudima, krijumčarenje vozila, oružja, koruptivna krivična djela i dr), s obzirom na geostrateški položaj BiH, prinudne i dobrovoljne (unutrašnje i vanjske) migracije, tehničko-tehnološki razvoj i druge faktore koji neposredno ili posredno imaju uticaj na te specifične oblike kriminala.13)
Međutim, na pitanje koliko su zaista ostvarena očekivanja u praksi kao i postignuti očekivani rezultati krivičnog pravosuđa, odgovor naučne i stručne javnosti je uglavnom negativan, posebno imajući u vidu da se Bosna i Hercegovina i ne može pohvaliti nekim krupnim ili tzv. „kapitalnim“ slučajevima, odnosno predmetima organizovanog kriminaliteta i korupcije koji su rasvijetljeni i riješeni. Krivična djela koja svojim zbirom čine organizovani kriminalitet, predstavljaju njegovu osnovnu kriminalnu sadržinu, dok oblici saučesništva u kojima se manifestuju izvršenja pojedinih krivičnih djela organizovanog kriminaliteta, predstavljaju krivičnopravne manifestacije ispoljavanja, odnosno neposredne realizacije te sadržine.14) Kada su u pitanju rezultati krivičnog pravosuđa, posebnu pažnju zauzimaju oslobađajuće presude koje posebno iritiraju i deprimiraju opštu javnost koja od nadležnih organa, subjekata i agencija za sprovođenje zakona očekuje blagovremenost, efikasnost i zakonitost u postupanju na planu suzbijanja kriminaliteta. U tim situacijama, sprovođenje brojnih i raznovrsnih krivičnoprocesnih radnji od strane nadležnih krivičnoprocesnih subjekata, troškovi krivičnog postupka, trošenje materijalno – tehničkih resursa, te vrijeme kao veoma bitan faktor, odnosno dugotrajnost postupka kao i neki drugi oblici procesne nediscipline, dovode u pitanje i pravnu (ne)sigurnost građana, stručnu osposobljenost tužioca na planu dokazivanja kao i opštu opredijeljenost državne reakcije na planu blagovremenog, efikasnog i zakonitog krivičnog gonjenja i procesuiranja izvršilaca krivičnih djela.
S druge strane, stvara se nepovoljan ukupan društveni ambijent i nepovjerenje građana u nadležne organe, subjekte i agencije za sprovođenje zakona, što nepovoljno utiče na prevenciju kriminaliteta (opštu i specijalnu/posebnu prevenciju). Određene „spektakularne“ operativne akcije policije na planu lišenja slobode određenih lica na terenu, pod nadzorom nadležnog tužioca kao rukovodioca istrage, koje su u pravilu i medijski pokrivene, u konačnici rezultiraju oslobađajućim presudama (nedostatak dokaza i neki drugi razlozi). Doista, suvremeni kriminalitet, osim uobičajenih materijalnih i ekonomskih konsekvenci, podrazumijeva i ozbiljne globalne reperkusije od kojih direktno zavisi budućnost međunarodnih odnosa i ljudskog društva uopšte.15)
Otkrivanje krivičnih djela – „tamna brojka“
Otkrivanje postojanja krivičnih djela je primarna ili glavna djelatnost ovlaštenih službenih lica koja po prirodi poslova i zadataka iz svoje nadležnosti imaju realnu mogućnost da prikupe određena inicijalna saznanja kao i da prepoznaju i identifikuju određena rizična ponašanja koja ukazuju na postojanje određenog krivičnog djela. Prilikom obavljanja redovnih poslova i zadataka, ovlaštena službena lica imaju mogućnost da neposredno ili posredno prikupe određena saznanja, te da nakon utvrđivanja osnova sumnje obavijeste nadležnog tužioca u cilju preduzimanja daljih aktivnosti pod nadzorom nadležnog tužioca.16) U ovoj fazi postupanja, tj. prije utvrđivanja postojanja osnova sumnje da je izvršeno određeno krivično djelo, ovlaštena službena lica postupaju autonomno i samostalno, bez nadzora tužioca. Adekvatnost ili neadekvatnost državne (re)akcije na kriminalitet, između ostalog, očituje se i operacionalizira u praktičnom smislu djelovanjem ovlaštenih službenih osoba koje je neposredno determinirano i uslovljeno zakonom, prije svega odredbama Zakona o krivičnom postupku kao lex generalis, te odredbama Zakona o policijskim službenicima kao lex specialis, ali i drugim zakonima koji se neposredno odnose na prirodu konkretne stvari koja je predmet profesionalnog zanimanja i postupanja.17)
Međutim, u vezi otkrivanja postojanja krivičnih djela, neophodno je naglasiti otkrivačku ulogu i funkciju tužioca. Dakle, tužilac ne postupa isključivo na osnovu obavještenja o postojanju krivičnog djela od strane policije ili drugih organa, službi i agencija za sprovođenje zakona, već i on lično po prirodi tužilačke funkcije ima zadaću koja se odnosi na otkrivanje postojanja krivičnih djela. Naime, zakoni o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini propisuju otkrivačku ulogu i tužiocu, kao osnovno pravo i dužnost. Tužilac kao i svi drugi građani je aktivan sudionik društvenih procesa i događaja koji ga okružuju u određenoj lokalnoj zajednici, odnosno sredini, te i on lično, odnosno neposredno, ima realnu mogućnost da prikupi određena saznanja o postojanju krivičnog djela, a, s druge strane, po prirodi tužilačke funkcije ima i zakonom propisanu dužnost otkrivanja postojanja krivičnih djela. Nije prihvatljivo shvatanje da je otkrivačka funkcija tužioca zasnovana isključivo na dodatnom otkrivanju postojanja krivičnog djela, tj. nakon prijema usmenog ili pisanog obavještenja ili prijave od strane policije ili drugih organa, subjekata i agencija za sprovođenje zakona ili direktno od strane građana, najčešće oštećenih lica. Jedan od suštinskih problema koji se odnosi na neadekvatnu otkrivačku djelatnost policije, odnosno ovlaštenih službenih lica jeste njihova (pre)zauzetost u istrazi u vezi sprovođenja brojnih, obimnih i kompleksnih krivičnoprocesnih radnji po naredbi tužilaštva i suda, tako da realno nemaju dovoljno vremena, resursa i kapaciteta da se posvete primarnoj aktivnosti, odnosno otkrivanju krivičnih djela. Takođe, u vezi postojanja „tamne brojke“ kriminaliteta, jedan od ključnih uzroka je upravo (pre)zauzetost ovlaštenih službenih lica u fazi istrage.
Jedno od važnih pravnih pitanja koje zavređuje posebnu pažnju jeste utvrđivanje jasne diferencijacije između postojanja krivičnog djela i prekršaja, sa posebnim osvrtom na osnovno procesno načelo ne bis in idem.18) Pravne poteškoće u razgraničavanju krivične od prekršajne odgovornosti, posebno su izražene kod saobraćajnih nesreća s obilježjem prekršaja i krivičnog djela, djela protiv života i tijela, nasilja u porodici, uživanja opojnih droga i sličnih djela.19) Navedena diferencijacija između postojanja prekršajne i krivične stvari je veoma važna u otkrivačkoj fazi posmatrano sa aspekta blagovremenog obavještavanja nadležnog tužioca, a u cilju pravilne procjene i donošenja ispravne i zakonite tužilačke odluke u vezi daljeg postupanja krivičnoprocesnih subjekata. U tom smislu, zakonodavac prilikom propisivanja krivičnih djela i prekršaja mora posebnu pažnju posvetiti jasnoj diferencijaciji i uspostaviti jasnu liniju razgraničenja, kako bi se izbjeglo nepotrebno i pogrešno poistovjećivanje krivičnog djela i prekršaja, te neujednačena praksa.
U demokratski uređenim državama u svijetu građani, takođe, imaju veoma značajnu otkrivačku ulogu koja se ispoljava u blagovremenom prijavljivanju krivičnih djela nadležnim organima (policija, tužilaštvo i dr). U preventivni proces uključeni su građani kao savjesni i odgovorni članovi određene lokalne zajednice koji svojim djelovanjem i partnerskim odnosom sa organima, subjektima i agencijama za sprovođenje zakona znatno doprinose sprečavanju i otkrivanju kriminaliteta. U tom smislu, neophodno je sa građanima poboljšati i unaprijediti partnerski odnos kroz različite oblike saradnje i razmjene informacija, a koji se zasniva na uzajamnom povjerenju i dvosmjernoj komunikaciji. Povećanje i jačanje svijesti kod građana o štetnosti kriminala kao složene društvene pojave omogućava jačanje i korištenje vanpravnih kapaciteta, resursa i mogućnosti na planu blagovremenog, efikasnog i zakonitog sprečavanja i otkrivanja kriminaliteta.
Tužilačko (policijski) i istražni koncept istrage – komparativni aspekt
Jedna od novina je i koncept istrage koji je sa usvajanjem novih zakona o krivičnom postupku pretrpio znatne, odnosno radikalne izmjene, cijeneći prije svega izmijenjene uloge i nadležnosti krivičnoprocesnih subjekata na planu pokretanja i sprovođenja istrage. U cilju boljeg i svestranijeg razumijevanja pravne prirode i drugih specifičnosti važećeg koncepta istrage u Bosni i Hercegovini, izvršićemo komparativni osvrt na postojeća zakonska rješenja koja normiraju tužilački koncept istrage kao i raniji istražni koncept ili model istrage. Zakoni o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini prepoznaju tužioca kao jedinog ovlaštenog autoriteta na planu pokretanja i sprovođenja istrage, te se zbog toga ovaj koncept istrage u naučnoj i stručnoj literaturi naziva tužilački koncept istrage. Nadležni tužilac autonomno i samostalno vrši tužilačku procjenu i donosi odluku o izdavanju naredbe o sprovođenju istrage, ukoliko iz prikupljenih inicijalnih saznanja proizlazi postojanje osnova sumnje da je izvršeno određeno krivično djelo. Analizom liste osnovnih pojmova zakona o krivičnom postupku, primjećuje se da zakonodavac nije propisao značenje izraza osnovi sumnje što svakako upućuje na opravdanu i svrsishodnu potrebu da se prilikom budućih intervencija od strane zakonodavca propiše značenje ovog pojma u cilju pravilnog razumijevanja i adekvatne primjene.
U talasu reformskih procesa, prije dvije decenije, na području bivše Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je prva prihvatila tužilački koncept istrage koji je normiran u zakonima o krivičnom postupku. I u krivičnoprocesnim sistemima u okruženju prihvaćen je tužilački koncept istrage sa određenim modifikacijama izuzev Slovenije koja je zadržala sudijski model sa određenim izmjenama odnosno modifikacijama. Ovaj koncept istrage nije unificiran već se radi o konceptima koji su prilagođeni određenim krivičnoprocesnim sistemima tako da npr. u Srbiji koncept istrage nije jedinstven kao što je u Bosni i Hercegovini i propisuje predistražni postupak koji prethodi istrazi. Uz to, s obzirom na izuzetno važnu i aktivnu ulogu ovlašćenih službenih lica policije u istrazi, ovaj koncept istrage se još naziva i tužilačko – policijski koncept istrage, cijeneći da nadležni tužilac značajne istražno-dokazne aktivnosti povjerava na izvršenje upravo policiji kao pomoćnom pravosudnom subjektu.
Uvažavajući pravnu prirodu i druge specifičnosti ovog koncepta istrage u komparaciji sa ranijim istražnim modelom istrage, primjećuju se brojne promjene, pa se mogu konstatovati i radikalne izmjene koncepta istrage koji se, prije svega, ispoljava u potpuno izmijenjenim ulogama krivičnoprocesnih subjekata (tužilaštva i suda) na planu preduzimanja određenih krivičnoprocesnih radnji. Uloga suda u tužilačkom konceptu istrage je pasivna, s obzirom da su cjelokupne istražno – dokazne aktivnosti na planu otkrivanja i dokazivanja krivičnih djela povjerene tužiocu koji ima rukovodnu i nadzornu ulogu nad radom ovlaštenih službenih lica. Uloga suda se uglavnom odnosi na kontrolnu ulogu u istrazi nad radom tužioca i ovlaštenih službenih lica u kontekstu zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda, a koja se praktično operacionalizira kroz funkciju i ulogu sudije za prethodni postupak koji je zadužen za izdavanje naredbi za primjenu određenih krivičnoprocesnih radnji (određene opšte radnje dokazivanja i posebne istražne radnje). Radnje dokazivanja u krivičnom postupku su procesne radnje kojim se pribavljaju dokazi, a radi utvrđivanja pravno relevantnih činjenica u vezi sa predmetom krivičnog postupka.20) Primjena određenih krivičnoprocesnih radnji kojima se ograničavaju određena ljudska prava i slobode je sasvim opra-vdano uslovljena restriktivnim zakonskim uslovima procesne prirode. Pored toga, pored navedene uloge sudije za prethodni postupak, njegova uloga u istrazi se odnosi i na sudsko obezbjeđenje dokaza.
Komparativnim osvrtom na istražni i tužilački koncept istrage, može se reći da prema odredbama važećih zakona o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini, za razliku od ranijih zakonskih rješenja, ne postoji pretkrivični postupak, već su cjelokupne istražno – dokazne aktivnosti sublimirane u jedinstveni koncept istrage. Pored navedenog, postoji razlika u vezi zadovoljenja dokaznog standarda za pokretanje i sprovođenje istrage, s obzirom na to da je zakonodavac u tužilačkom konceptu istrage propisao niži stepen sumnje – osnovi sumnje da je izvršeno određeno krivično djelo za razliku od istražnog modela istrage gdje se zahtijevalo postojanje višeg stepena sumnje – osnovane sumnje. Takođe, sud je više poklanjao povjerenje istražnom sudiji, tako da su dokazi u istrazi prikupljeni u sudskom modelu (konceptu) istrage imali veću dokaznu vrijednost nego što je to slučaj sa dokazima prikupljenim od strane tužioca, odnosno ovlaštenih službenih lica u istrazi.
(Ne)adekvatna kontrolna uloga suda nad radom tužioca u istrazi
Kao što je već navedeno, prema zakonima o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini, nadležni tužilac je jedini zakonom ovlašteni autoritet za pokretanje i sprovođenje istrage koji istovremeno ima rukovodnu i nadzornu ulogu nad radom ovlaštenih službenih lica.21) Procjenu i donošenje odluke o sprovođenju istrage nadležni tužilac vrši i donosi bez bilo kakve obaveze obavještavanja suda ili pribavljanja određene saglasnosti (odobrenja). U tom smislu, po prirodi stvari, nameće se i postavlja suštinsko pitanje: da li tužilac ima preširoka ovlaštenja ili apsolutno dominantnu ulogu u istrazi, s obzirom da samostalno i autonomno donosi odluku i izdaje naredbu o sprovođenju istrage, bez bilo kakve kontrolne uloge suda. Sud zapravo i ne zna da je pokrenuta određena istraga i da se ona sprovodi prema nepoznatom ili poznatom licu, sve do momenta prijema obrazloženog prijedloga, tačnije zahtjeva od strane nadležnog tužioca za sprovođenje određenih krivičnoprocesnih radnji, prije svega određenih opštih radnji za koje je potrebno pribaviti naredbu suda kao i za primjenu posebnih istražnih radnji. Nadležni tužilac sa ovlaštenim službenim licima ima mogućnost da preduzima određene istražno – dokazne aktivnosti kao što su: prikupljanje obavještenja, odnosno informacija i podataka, provjera osnovanosti određenih navoda, saslušanje svjedoka, vršenje uviđaja, pribavljanje određene dokumentacije (ovjerene kopije) i dr.
Dakle, nadležni tužilac je zakonom ovlašten da pokreće i sprovodi istragu, te da lično i (ili) sa ovlaštenim službenim licima sprovodi određene istražne aktivnosti nezavisno od suda, s obzirom da zakoni o krivičnom postupku nisu propisali dužnost obavještavanja suda ili pribavljanja bilo kakve saglasnosti. S obzirom na to da sud ne ostvaruje sudsku kontrolu nad radom tužioca u vezi ispravnosti i zakonitosti tužilačke procjene i donošenja odluke, odnosno naredbe o sprovođenju istrage, stvara se realna mogućnost postojanja određenih zakonskih anomalija, nepravilnosti, nedostataka, selektivne primjene zakona, ali i različitih oblika samovolje i zloupotrebe od strane tužioca. Identična je situacija kada je u pitanju obustava istrage kada nadležni tužilac, takođe autonomno i samostalno, vrši tužilačku procjenu i donosi odluku o obustavi istrage. S obzirom na navedeno, u narednom periodu je neophodno kritički preispitati opravdanost i svrsishodnost uvođenja, odnosno propisivanje odredbi koje će pravno normirati i regulisati adekvatnu sudsku kontrolu nad radom tužioca u vezi pokretanja i sprovođenja istrage. Naime, prema navedenom, sudska kontrola bi se odnosila na preispitivanje ispravnosti i zakonitosti donošenja naredbe o sprovođenju istrage od strane nadležnog tužioca.
Pored navedenog, cijeneći da sud ne ostvaruje kontrolu nad radom nadležnog tužioca u istrazi, neprihvatljivo je da tužilac ne izdaje blagovremeno naredbu o sprovođenju istrage, već to čini naknadno, odnosno nakon sprovođenja određenih krivičnoprocesnih radnji. Naime, neprihvatljivo je da se nakon sprovođenja određenih opštih radnji dokazivanja, pa čak i nakon primjene posebnih istražnih radnji kojima se neposredno zadire u osnovna ljudska prava i slobode, naknadno izdaje naredba o sprovođenju istrage. U ovim situacijama preduzimaju se određene krivičnoprocesne radnje od strane tužioca i (ili) ovlaštenih službenih lica, bez prethodnog izdavanja naredbe o sprovođenju istrage od strane tužioca iz čega se može izvući zaključak da preduzete krivičnoprocesne radnje predstavljaju određene „paraistražne“ aktivnosti. Takođe, iz navedenog proizlazi da nadležni tužilac ima obavezu, odnosno dužnost, da odmah nakon utvrđivanja materijalnopravnog uslova, tj. postojanja osnova sumnje da je izvršeno određeno krivično djelo, izda naredbu o sprovođenju istrage. Prema tome, naredba o sprovođenju istrage je prvi ili inicijalni akt tužioca, nakon kojeg slijedi sprovođenje određenih, odnosno adekvatnih krivičnoprocesnih radnji (opšte radnje dokazivanja, posebne istražne radnje).
U vezi ispravne i zakonite primjene posebnih istražnih radnji, neophodno je naglasiti da sudija za prethodni postupak nakon odlučivanja o zahtjevu nadležnog tužioca, tačnije izdavanja naredbe o primjeni posebne istražne radnje, nema efektivnu sudsku kontrolu nad primjenom sve do okončanja, odnosno propisanog vremenskog roka kada se završava primjena, s obzirom da u toku same primjene posebne istražne radnje tužilaštvo ne izvještava nadležni sud o dinamici, toku i rezultatima. Cijeneći navedeno, proizlazi realna i svrsishodna potreba intervencije zakonodavca, kako bi se propisala dužnost blagovremenog izvještavanja o primjeni određene posebne istražne radnje.
Pored sudske kontrole, neophodno je uspostaviti i adekvatne instruktivno-kontrolne mehanizme nad radom tužioca u vezi preispitivanja ispravnosti i zakonitosti tužilačkih odluka. U okviru tužilaštva opravdano i svrsishodno je uspostaviti efikasne interne procedure, odnosno obezbijediti efikasnu kontrolnu komponentu, kako bi se određene anomalije, nedostaci, greške, propusti, kao i različiti oblici eventualne procesne nediscipline smanjili na najmanju moguću mjeru, a samim tim povećala i efikasnost na planu otkrivanja i gonjenja počinilaca krivičnih djela. Iz navedenog proizlazi da je neminovno kroz adekvatne instruktivno – kontrolne mehanizme nad radom tužioca, povećati njegovu profesionalnu odgovornost, odnosno savjesno i odgovorno obavljanje tužilačke funkcije koje se praktično zasniva na dosljednoj primjeni zakona.
U organizacionom smislu, analizirajući postojeću organizacionu strukturu tužilaštava u Bosni i Hercegovini, prepoznaje se opravdanost i svrsishodnost određenih intervencija, tj. neophodno je razmotriti i mogućnost uspostavljanja operativnih timova istražitelja koji bi asistirali tužiocu i aktivno se uključili u sprovođenje krivično-procesnih radnji na terenu, samostalno ili zajedno sa ovlaštenim službenim licima policije, u zavisnosti od konkretnih krivičnih predmeta (priroda krivičnog djela, složenost istrage i druge specifičnosti). Na taj način, nadležni tužilac bi određene istražno – dokazne aktivnosti povjerio na izvršenje pomoćnicima (istražiteljima), a samim tim bi se i djelimično rasteretila ovlaštena službena lica policije. Određen broj istražitelja/pomoćnika tužioca asistira tužiocu u vezi tekućih aktivnosti na planu krivičnog gonjenja i procesuiranja izvršilaca krivičnih djela, ali bi jačanje i proširenje postojećih kadrovskih resursa u okviru tužilaštva, u provedbenom (operativnom) smislu, omogućilo adekvatnije i efikasnije sprovođenje određenih aktivnosti iz nadležnosti tužilaštva.
Postupak optuživanja kroz prizmu potvrđivanja optužnice i (ne)adekvatnost sudske kontrole
Nakon sprovođenja određenih istražno – dokaznih aktivnosti, odnosno adekvatnih krivičnoprocesnih radnji i okončanja istrage kao prve faze prethodnog postupka, nadležni tužilac, uvažavajući rezultate istrage koji se ispoljavaju i zasnivaju na kvalitetu, obimu i dostatnosti zakonito prikupljenih dokaza, vrši tužilačku procjenu da li u svakom konkretnom krivičnom predmetu postoji osnovana sumnja kao dokazni standard materijalnopravne prirode neophodan za sačinjavanje optužnice, odnosno postupak optuženja – podizanje i potvrđivanje optužnice.
Analizom liste osnovnih pojmova, primjećuje se da je zakonodavac u popisu osnovnih pojmova zakona o krivičnom postupku na uopšten način propisao značenje izraza osnovana sumnja, tako da navedena zakonska definicija nije sveobuhvatna i sadržajno jasna, precizna i određena. Takođe, jedan od bitnih nedostataka zakona o krivičnom postupku je što zakonodavac u katalogu osnovnih pojmova nije propisao značenje izraza dokaz. Dokaz kao ključni pojam nije određen, odnosno definisan što sasvim jasno upućuje na opravdanost i svrsishodnost da se prilikom budućih intervencija od strane zakonodavca propiše, odnosno definiše značenje ovog pojma.
Optužnica, kao procesni akt tužioca kojim se određena krivična stvar iznosi pred sud, mora da zadovoljava restriktivne zakonske uslove formalnopravne i materijalnopravne prirode. Da bi po podnesenoj optužnici mogao započeti glavni pretres, odnosno suđenje pred krivičnim sudom, ta optužnica prethodno mora proći sudsku kontrolu i nakon ispitivanja njene osnovanosti mora biti prihvaćena i potvrđena.22) Međutim, iako je zakonodavac normativno propisao restriktivne zakonske uslove, u praksi postoje brojni problemi i nedostaci koji se odnose na kvalitativnu komponentu optužnice koji neposredno utiču na efikasno vođenje i okončanje krivičnog postupka. U tom smislu, veoma važan aspekt ispravnosti i zakonitosti optužnice predstavlja njena sudska kontrola koja je zakonom povjerena sudiji za prethodno saslušanje koji po prirodi svoje funkcije koja se zasniva na zakonom propisanim pravima i dužnostima, preispituje da li su u svakom konkretnom slučaju zadovoljeni propisani restriktivni zakonski uslovi. Ono što je veoma važno naglasiti jeste da sam čin potvrđivanja optužnice od strane sudije za prethodno saslušanje i iznošenje određene krivične stvari u pravom smislu pred sud, predstavlja zadovoljenje višeg stepena sumnje (osnovane sumnje) o postojanju određenog krivičnog djela i krivice u odnosu na optuženo lice.
Dakle, utvrđivanje osnovane sumnje kao višeg stepena sumnje, kao materijalnopravnog uslova od strane nadležnog tužioca i potvrđivanje optužnice od strane sudije za prethodno saslušanje, po prirodi stvari znači postojanje potrebnih dokaza kojima se potvrđuje izvjesnost postojanja krivične stvari (krivičnog djela). Shodno navedenom, kontrolna uloga sudije za prethodno saslušanje u vezi potvrđivanja optužnice i omogućavanja iznošenja određene krivične stvari pred sud je od esencijalnog značaja u kontekstu pravilnog i zakonitog rasvjetljavanja i rješenja određene krivične stvari. Efikasnost krivičnog gonjenja, otkrivanja i procesuiranja izvršilaca krivičnih djela, neophodno je promatrati upravo kroz prizmu ispravnog i zakonitog sačinjavanja optužnice od strane nadležnog tužioca, ali i ostvarivanja adekvatne kontrolne uloge suda koja se ostvaruje kroz funkciju sudije za prethodno saslušanje.
Jedno od procesnih pitanja u vezi pravilnog i adekvatnog sačinjavanja optužnice predstavlja institut prethodnih prigovora – kao oblik sudske kontrole. Međutim, ovaj institut optuženi i njegov branilac mogu podnijeti tek nakon potvrđivanja optužnice od strane sudije za prethodno saslušanje. S obzirom na to da je sudija za prethodno saslušanje postupao i odlučivao o potvrđivanju optužnice, postavlja se pitanje svrsishodnosti podnošenja prethodnih prigovora, cijeneći da sudija za prethodno saslušanje odlučuje o prethodnim prigovorima. Iz navedenog proizlazi potreba da zakonodavac sagleda i preispita realne potrebe na planu određenih intervencija u narednom periodu na planu izmjena i dopuna zakona o krivičnom postupku, posebno u dijelu koji se odnosi na svrsishodnost podnošenja prethodnih prigovora i nadležnost za postupanje, odnosno odlučivanje o prethodnim prigovorima na optužnicu jer nije prihvatljivo da sudija za prethodno saslušanje potvrđuje optužnicu i odlučuje o prethodnim prigovorima na optužnicu.
Shodno navedenom, neadekvatno sačinjavanje, odnosno podizanje optužnice koja u potpunosti ne zadovoljava restriktivne zakonske uslove formalnopravne i materijalnopravne prirode, sa razlogom dovodi u pitanje stručnu osposobljenost nadležnog tužioca, ali istovremeno i njegovu stvarnu opredijeljenost da tužilačku funkciju obavlja savjesno, odgovorno, nezavisno i profesionalno. S druge strane, neadekvatna kontrolna funkcija suda koja je povjerena sudiji za prethodno saslušanje putem potvrđivanja optužnice omogućava iznošenje određene krivične stvari pred sud, te rezultira negativnim posljedicama u smislu efikasnog i zakonitog dokazivanja krivičnog djela i krivice.
1) Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine. “Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 65/18; Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 09/09, 12/10, 08/13, 59/14 i 74/20; Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske, “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21 i Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, “Službeni glasnik”, br. 10/03, 48/04, 06/05, 12/07, 14/07, 21/07, 27/14, 3/19 i 16/20.
2) Simović, N. M., Simović, M. V., Govedarica, M. (2021). Krivično procesno pravo, Uvod i opšti dio, šesto izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Istočno Sarajevo: Pravni fakultet, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, 52.
3) Stojanović, Z., Škulić, M., Delibašić, V. (2018). Osnovi krivičnog prava, Krivično materijalno pravo, Knjiga I, Beograd: JP Službeni glasnik, 22.
4) Karović, S., Simović, M. M. (2020). Rasvjetljavanje i rješenje krivične stvari u krivičnom postupku Bosne i Hercegovine – raskol između normativnog i stvarnog. Godišnjak Fakulteta pravnih nauka, 10 (10), Banja Luka: Panevropski univerzitet “Apeiron”, 209.
5) Karović, S. (2013). Tužilački koncept istrage u krivičnom procesnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine. Zbornik radova Fakulteta pravnih nauka, 4, Vitez: Sveučilište/Univerzitet „Vitez“, 162.
6) Karović, S. (2018). Krivičnopravno suzbijanje organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini – mogućnosti, izazovi i perspektive. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 55, 4, Split: Pravni fakultet, Sveučilište u Splitu, 838.
7) “Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, br. 7/14.
8) “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 13/10, 63/11, 61/13.
9) “Službene novine Brčko distrikta Bosne i Hercegovine”, br. 53/11.
10) Karović, S., Maloku, A., Shala, S. (2020). Maloljetničko krivično pravo u Bosni i Hercegovini sa osvrtom na krivičnopravni položaj i odgovornost maloljetnika. Kriminalističke teme, 1-2, Sarajevo: Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Univerzitet u Sarajevu, 111.
11) Igrački, J., Ilijić, Lj. (2016). Kriminalitet maloljetnika – stanje u svijetu i Srbiji. Strani pravni život, god. 60, 1, Beograd: Institut za uporedno pravo, 185-186.
12) Bejatović, S. (2019). Krivično zakonodavstvo i funkcionisanje pravne države. Krivično zakonodavstvo i funkcionisanje pravne države. Trebinje: Srpsko udruženje za krivično-pravnu teoriju i praksu, Ministarstvo pravde Republike Srpske, Grad Trebinje, 14.
13) Karović, S. (2012). Posebne istražne radnje u krivičnom procesnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine. Civitas, 4. Novi Sad: Fakultet za pravne i poslovne studije dr Lazar Vrkatić, 23.
14) Ignjatović, Đ., Škulić, M. (2019). Organizovani kriminalitet, treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Beograd: Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Centar za izdavaštvo, 186.
15) Horvatić, Ž., Derenčinović, Ž., Cvitanović, L. (2016). Kazneno pravo, Opći dio I, Kazneno pravo i kazneni zakon. Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 39.
16) Detaljnije vidjeti član 218. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine koji se odnosi na nadzor tužioca nad radom ovlašćenih službenih lica.
17) Karović, S., Orlić, S (2020). Otkrivačka, istražna i dokazna uloga ovlaštenih službenih lica u kaznenom postupku Bosne i Hercegovine. Policija i sigurnost, 29 (1-2), Zagreb: Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska akademija, 113.
18) Buha, M. (2021). Ne bis in idem u kaznenim postupcima. Banja Luka: Pravni fakultet Univerziteta u Banja Luci, 208-250.
19) Buha, M. (2017). Pravne poteškoće u razgraničavanju krivičnog djela od prekršajnog djela. Crimen, VIII (1). Beograd: Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, 59.
20) Halilović, H. (2019). Krivično procesno pravo, Knjiga druga: Teorija dokaza i radnje dokazivanja u krivičnom postupku. Sarajevo: Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Univerzitet u Sarajevu, 47.
21) Detaljnije vidjeti: čl. 35. i 216. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine. Nadležni tužilac može pokrenuti i sprovesti istragu protiv nepoznatog i poznatog izvršioca, za razliku od podizanja optužnice kao najvažnijeg procesnog akta tužioca gdje je potrebno utvrditi identitet lica protiv kojeg se podiže optužnica. Hipotetički promatrano, apsurdno bi bilo iznositi određenu krivičnu stvar pred sud, a da prethodno nije utvrđen identitet optuženog lica u krivičnom postupku.
22) Bubalović, T., Pivić, N. (2018). Sadržaj i pravni učinak optužnice kao najvažnijeg akta tužioca u krivičnom postupku. Krivično zakonodavstvo i funkcionisanje pravne države. Trebinje: Srpsko udruženje za krivično-pravnu teoriju i praksu, Ministarstvo pravde Republike Srpske, Grad Trebinje, 14.