Ograničenje slobode izražavanja
USTAVNO PRAVO
Ograničenje slobode izražavanja
Sloboda izražavanja advokata u sudnici nije neograničena, ako je namera bilo kog oblika izražavanja advokata uvreda suda.
I z o b r a z l o ž e n j a:
Ustavni sud konstatuje da podnosilac smatra da osporeno rešenje, kojim mu je pravnosnažno izrečena novčana kazna u iznosu od 35.000 dinara zbog uvrede suda i postupajućeg sudije, predstavlja ograničenje slobode izražavanja koje nije bilo predviđeno zakonom i koje nije bilo neophodno u demokratskom društvu.
Ustavni sud je i u ovom predmetu pošao od toga da se članom 46. Ustava ne jemči apsolutna sloboda izražavanja, jer se sloboda izražavanja može ograničiti pod sledećim uslovima: 1) da je takvo ograničenje propisano zakonom; 2) da je svrha i legitimni cilj ograničenja, između ostalog, zaštita prava i ugleda drugih i čuvanje autoriteta i nepristrasnosti suda; 3) da je ova sloboda ograničena u onom obimu koji je neophodan da se svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu, odnosno da je ograničenje proporcionalno i da su razlozi koje su naveli sudovi u vezi ograničenja relevantni i dovoljni.
Ustavni sud ukazuje i na to da treba napraviti razliku u zavisnosti od toga da li se advokat izražava u sudnici ili negde drugde. Sud naglašava da sloboda izražavanja u sudnici nije neograničena, te su određeni interesi, kao što je autoritet sudstva, dovoljno bitni da bi se moglo opravdati ograničenje ove slobode (videti presudu ESLJP u citiranom predmetu Radobuljac protiv Hrvatske, stav 58).
Sa druge strane, rad sudova, koji su garant pravde i koji imaju fundamentalnu ulogu u pravnoj državi, mora da uživa poverenje javnosti, te ih treba zaštititi od neosnovanih napada. Ustavni sud konstatuje da, kao i sve druge javne institucije, ni sudovi nemaju imunitet u pogledu kritika i preispitivanja, a ograničenje prihvatljive kritike je šire u odnosu na sudije koje obavljaju službenu dužnost nego u odnosu na obične građane, pri čemu se mora napraviti jasna razlika između kritike i uvrede. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da, ako je jedina namera bilo kog oblika izražavanja advokata, uvreda suda ili članova tog suda, izricanje odgovarajuće/adekvatne kazne, u principu, ne bi predstavljalo povredu člana 10. stav 2. Evropske konvencije i člana 46. Ustava.
Polazeći pre svega od odredbi člana 46. Ustava, Ustavni sud je najpre utvrdio da je osporenim rešenjem Privrednog apelacionog suda Pž. 3203/18 od 11. jula 2018. godine nesporno došlo do ograničenja slobode izražavanja podnosioca, imajući u vidu da je podnosiocu od strane parničnog suda izrečena novčana kazna zbog navoda iz podneska od 23. decembra 2016. godine. Odgovor na pitanje da li takva vrsta ograničenja predstavlja povredu slobode izražavanja zavisi od ispunjenosti navedenih uslova – postojanja zakonitosti, legitimnog cilja i neophodnosti ograničenja u demokratskom društvu.
Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju ispunjen uslov postojanja zakonitosti (uslov propisan zakonom), jer je osporeno rešenje doneto na osnovu odredaba člana 186. Zakona o parničnom postupku, koje su, po oceni Ustavnog suda, dovoljno jasne, određene i predvidljive. Navedenim zakonskim odredbama je nedvosmisleno propisano ovlašćenje suda da novčano kazni fizičko ili pravno lice koje u podnesku vređa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku, kao i stranku ili drugog učesnika u postupku koji svoja procesna ovlašćenja koristi protivno cilju zbog koga su propisana, pri čemu je nesporno da je advokat fizičko lice i učesnik u postupku, što znači da spada u krug lica kojima može biti izrečena novčana kazna u skladu sa citiranim odredbama Zakona o parničnom postupku.
Ispitujući uslov postojanja legitimnog cilja za ograničenje slobode izražavanja podnosioca, Ustavni sud ukazuje na to da iz sadržine osporenog rešenja nedvosmisleno proizlazi da je do ograničenja došlo radi zaštite ugleda postupajućeg sudije i radi očuvanja autoriteta suda, a što je u skladu sa odredbom člana 46. stav 2. Ustava.
Imajući navedeno u vidu, a posebno zaključak da je osporeno rešenje doneto na osnovu odredaba člana 186. Zakona o parničnom postupku, koje su, prema oceni Ustavnog suda, dovoljno jasne, određene i predvidljive, Ustavni sud je ocenio da je ograničenje slobode izražavanja podnosioca ustavne žalbe u konkretnom slučaju bilo u skladu sa zakonom.
(Odluka Ustavnog suda Srbije, Už. 9940/18 od 16. VI 2022)