Naknada štete u slučaju nezakonitog prestanka radnog odnosa (tzv. supstitucija reintegracije)
RADNO PRAVO
Naknada štete u slučaju nezakonitog prestanka radnog odnosa (tzv. supstitucija reintegracije)
Kada sud utvrdi da je zaposlenom prestao radni odnos bez pravnog osnova, a zaposleni ne zahteva da se vrati na rad, sud će, na zahtev zaposlenog obavezati poslodavca da zaposlenom isplati naknadu štete u iznosu od najviše 18 zarada zaposlenog u zavisnosti od vremena provedenog u radnom odnosu kod poslodavca, godina života zaposlenog i broja izdržavanih članova porodice.
I z o b r a z l o ž e n j a:
Odredbom člana 191. Zakona o radu – ZOR („Sl. glasnik RS“, br. 75/14), propisano je da ako sud u toku postupka utvrdi da je zaposlenom prestao radni odnos bez pravnog osnova, na zahtev zaposlenog, odlučiće da se zaposleni vrati na rad, da mu se isplati naknada štete i uplate doprinosi za obavezno socijalno osiguranje za period u kome zaposleni nije radio (stav 1); da ukoliko sud u toku postupka utvrdi da je zaposlenom prestao radni odnos bez pravnog osnova, a zaposleni ne zahteva da se vrati na rad, sud će, na zahtev zaposlenog obavezati poslodavca da zaposlenom isplati naknadu štete u iznosu od najviše 18 zarada zaposlenog u zavisnosti od vremena provedenog u radnom odnosu kod poslodavca, godina života zaposlenog i broja izdržavanih članova porodice (stav 5); da se naknada iz st. 1, 5, 6. i 7. ovog člana umanjuje za iznos prihoda koje je zaposleni ostvario po osnovu rada, po prestanku radnog odnosa (stav 9.).
U smislu navedene zakonske norme, ukoliko zaposleni ne želi da se reintegriše u radni odnos, on po samom zakonu ima pravo da umesto vraćanja na rad zahteva naknadu štete (tzv. supstitucija reintegracije), a poslodavac je u obavezi da mu tu štetu naknadi i to u visini koju odmeri sud primenom odredbi člana 191. stav 5. ZOR. Polazeći od činjenice da je rešenje tuženog od 21. 9. 2015. godine pravnosnažno poništeno presudom od 14. 3. 2018. godine, te da tužilac ne zahteva vraćanje na rad, osnovano potražuje od tuženog štetu u smislu odredbe člana 191. stav 5. Zakona o radu. Nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da u ovom slučaju postoji osnov za naknadu štete umesto vraćanja na rad, a visinu iznosa naknade štete koju tužilac potražuje drugostepeni sud je pravilno utvrdio na osnovu relevantnih činjenica da je tužilac u radnom odnosu kod tuženog proveo 28 godina, da je u momentu prestanka radnog odnosa imao 58 godina života i da izdržava nezaposlenu ćerku sa zdravstvenim problemima, pa je zaključio da tužiocu pripada tražena naknada u visini 18 zarada koje je ostvario u mesecu pre prestanka radnog odnosa (za avgust 2015. godine u iznosu od 31.929,76 dinara odnosno ukupno 574.735,68 dinara).
Suprotno navodima revizije, pravilan je zaključak drugostepenog suda da se porodična penzija ne može smatrati prihodom po osnovu rada, pa se dosuđena naknada ne može umanjiti za iznos koji je tužilac ostvario po osnovu porodične penzije jer se radi o posebnom primanju koje se ostvaruje primenom odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Takođe, porodična penzija nije primanje koje je tužiocu priznato i isplaćeno na osnovu njegovog staža osiguranja, odnosno nije ostvarena na osnovu njegovog rada u prethodnom periodu, već je pravo na porodičnu penziju ostvario kao član porodice iza smrti supruge. Stoga nisu osnovani navodi revizije tuženog o pogrešnoj primeni materijalnog prava i nisu ispunjeni uslovi iz člana 191. stav 9. ZOR za umanjenje pripadajuće naknade.
(Presuda Vrhovnog kasacionog suda, Rev2. 246/23 od 8. III 2023)