Ishrana i regres u zdravstvenim ustanovama
RADNO PRAVO
Ishrana i regres u zdravstvenim ustanovama
Posebnim kolektivnim ugovorom za zdravstvene ustanove nije predviđeno pravo zaposlenog na naknadu troškova za ishranu i regres pa su te naknade sadržane u koeficijentu plata.I z o br a z l o ž e n j a:
U konkretnom slučaju, tužilje su zaposlene u zdravstvenoj ustanovi, pa se na utvrđivanje i obračun njihove plate, kao i
naknada i dodataka po osnovu rada primenjuju propisi kojima se uređuju plate, naknade i druga primanja zaposlenih u
javnim službama. Suprotno navodima revizije, primena Zakona o radu propisana je samo za slučaj kada posebnim
zakonom položaj, prava, obaveze i odgovornostim zaposlenih nisu drugačije uređeni. Pošto poseban zakon – Zakon o
platama u državnim organima i javnim službama, propisuje da koeficijent za obračun plate sadrži i dodatak za ishranu u
toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora, sledi da ta odredba posebnog Zakona isključuje primenu opšte norme
iz Zakona o radu. Posebnim Kolektivnim ugovorom za zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Srbija, autonomna
pokrajina i jedinica lokalne samouprave („Sl. glasnik RS“, br. 1/2015 i 3/2018), Posebnim Kolektivnim ugovorom za
zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Srbija, autonomna pokrajina i jedinica lokalne samouprave („Sl. glasnik
RS“, br. 106/18), kao i Posebnim Kolektivnim ugovorom za zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Srbija,
autonomna pokrajina i jedinica lokalne samouprave („Sl. glasnik RS“, br. 96/2019…58/2020) nije predviđeno pravo
zaposlenih na naknadu troškova za ishranu u toku rada i troškova regresa za korišćenje godišnjeg odmora. Dakle, kako na
osnovu člana 4. stav 2. citiranog Zakona o platama u državnim organima i javnim službama kao lex specialis, proizlazi da su
primanja po osnovu naknade za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora sadržana u koeficijentu kao
jednom od elemenata plate, to ne postoji pravni osnov za ostvarivanje predmetnog prava tužilja. Taj osnov ne postoji ni u
opštem aktu. Stoga je pravilan zaključak drugostepenog suda da tužiljama ne pripada pravo na naknadu troškova za ishranu
u toku rada i za regres za korišćenje godišnjeg odmora pošto su te naknade sadržane u koeficijentu njihovih plata, pa
činjenica da im je u spornom periodu isplaćivana minimalna zarada (kao ona osnovna plata koja se isplaćuje u toj visini i u
situaciji kada je bila niža od minimalne zarade) po oceni Vrhovnog suda bez uticaja na drugačiju odluku jer ona ne aktivira
prava iz Zakona o radu kao opšteg zakona.
(Presuda Vrhovnog suda, Rev2 4809/22 od 28. III 2024)