Sporazumni prestanak radnog odnosa
RADNO PRAVO
Sporazumni prestanak radnog odnosa
Nisu ispunjeni uslovi za sporazumni prestanak radnog odnosa tužilje, kada je tužilja, kao i ostali zaposleni, prilikom zaključivanja ugovora o radu sa poslodavcima potpisala i zahtev za sporazumni prestanak radnog odnosa bez datuma, što ukazuje da se radi o blanko potpisanom zahtevu za sporazumni prestanak radnog odnosa koji je poslodavac kasnije aktivirao dodajući hemijskom olovkom potrebne elemente.
I z o b r a z l o ž e n j a:
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, pravilno je nižestepeni sud zaključio da su ispunjeni uslovi da se sporazum o prestanku radnog odnosa kao i rešenje o sporazumnom prestanku radnog odnosa tužilji ponište kao nezakoniti i da je tuženi u obavezi da tužilju vrati na rad i naknadi joj štetu u vidu izgubljene zarade.
Odredbom člana 177. stav 1. Zakona o radu („Sl. glasnik Republike Srbije“, br. 24/05…75/14) propisano je da radni odnos može prestati na osnovu pisanog sporazuma zaposlenog i poslodavca.
Polazeći od navedene odredbe Zakona o radu, a imajući u vidu utvrđene činjenice da tužilja dana 3. 8. 2015. godine nije slobodnom voljom, jasno i nedvosmisleno tuženom podnela zahtev za sporazumni prestanak radnog odnosa, niti je na osnovu slobodno izražene volje zaključila sporazum o prestanku radnog odnosa, sledi da nisu bili ispunjeni uslovi za prestanak radnog odnosa tužilje u smi-slu navedene odredbe Zakona o radu.
Ovo stoga što su delovi ovih akata „blanko“ potpisani od strane tužilje i kao takvi ne mogu proizvoditi pravno dejstvo od trenutka njihovog nastanka. Pojedini delovi sporazuma o prestanku radnog odnosa, kao i zahtev potpisan od strane tužilje kojim ona zahteva sporazumni prestanak radnog odnosa kako je utvrđeno su odštampani, a pojedini delovi popunjeni hemijskom olovkom, pa ovaj sud nalazi da je pravilan zaključak Apelacionog suda da ova činjenica ukazuje da se radi o „blanko“ potpisanim dokumentima od strane tužilje koji su od strane tuženog aktivirani u momentu prestanka radnog odnosa. Pravilno ocenjuje da je nelogično da tužilja svoj zahtev za sporazumni prestanak radnog odnosa delom štampa, a delom popunjava hemijskom, što ukazuje da isti nije podnela tuženom niti svojevoljno potpisala i zato nije bilo osnova za zaključenje sporazuma o prestanku radnog odnosa, jer sporazum se smatra zaključenim kada poslodavac i zaposleni o tome postignu saglasnost koja se odnosi kako na prestanak radnog odnosa, tako i na ostala pitanja u vezi sa tim: npr. dan prekida rada, neisplaćena zarada. Sporazum mora da bude podudarne volje poslodavca i zaposlenog koja volja ne sme da bude iznuđena već izražena slobodno, jasno i nedvosmisleno i bez mana u volji. Ovde je to izostalo. Posebno što je utvrđeno da je tužilja kao i ostali zaposleni prilikom zaključivanja ugovora o radu sa poslodavcima potpisala i zahtev za sporazumni prestanak radnog odnosa bez datuma, što ukazuje da se radi o blanko potpisanom zahtevu za sporazumni prestanak radnog odnosa koji je tuženi kasnije aktivirao dodajući hemijskom olovkom potrebne elemente. Postupajući na ovakav način sledi zaključak da nisu bili ispunjeni uslovi za sporazumni prestanak radnog odnosa tužilje. Posebno što je tužilja kao i ostali zaposleni posle 3. 8. 2015. godine dolazila na posao sve dok nije dobila rešenje o prestanku radnog odnosa. Ova okolnost ide u prilog tome da je nelogično da tužilja traži sporazumni prestanak radnog odnosa i potpiše sporazum o prestanku radnog odnosa, a da nakon toga dolazi na posao.
Neosnovano se u reviziji ističe neblagovremenost tužbe tužilje u smislu člana 195. Zakona o radu. Ovo stoga što u ovom slučaju nema mesta primeni roka iz navedene odredbe Zakona o radu, jer je preciziranim tužbenim zahtevom od 29. 9. 2017. godine tužilja tražila da se utvrdi da je sporazum o prestanku radnog odnosa od 3. 8. 2015. godine ništav. U toj situaciji kada se traži utvrđenje ništavosti, primenjuje se shodno član 11. Zakona o radu, u vezi sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima, a kojom odredbom Zakona je propisano da se ništavost odredbe ugovora o radu utvrđuje pred nadležnim sudom, a pravo da se zahteva utvrđenje ništavosti ne zastareva.
(Presuda Vrhovnog kasacionog suda, Rev2. 1710/21 od 23. XII 2021)