Pravo koje sprečava izvršenje na nepokretnosti u postupku izvršenja
PROCESNO PRAVO
Pravo koje sprečava izvršenje na nepokretnosti u postupku izvršenja
Da bi vanknjižni vlasnik nepokretnosti imao pravo koje sprečava izvršenje potrebno je da ima punovažan ugovor o sticanju prava svojine i da je ugovor izvršen, tj. da je isplatio kupoprodajnu cenu i da se nalazi u državini nepokretnosti, kao i da se radi o savesnom licu.
I z o b r a z l o ž e n j a:
Članom 50. stav 1. Zakona o izvršenju i obezbeđenju („Sl. glasnik Republike Srbije“, br. 31/11) propisano je da lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima pravo koje sprečava izvršenje može sve do okončanja izvršnog postupka da izjavi prigovor sudiji kojim traži da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim, dok je stavom 4. istog člana propisano da sudija može u toku celog postupka treće lice, čije pravo oceni verovatnim, a koje je izvršni poverilac osporio ili se o njemu nije izjasnio, rešenjem da uputi da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rešenja protiv izvršnog poverioca pokrene parnični postupak radi proglašenja da je izvršenje na tom predmetu nedopušteno.
Pravila o tužbi radi nedopustivosti izvršenja iz člana 50. Zakona o izvršenju i obezbeđenju štite ne samo imaoca prava svojine već i tzv. vanknjižnog vlasnika koji ima punovažan osnov (ugovor) i koji se nalazi u državini nepokretnosti.
Prema članu 33. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnosti stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Upisom svojine u javne knjige stvara se zakonska pretpostavka da je lice upisano u javne knjige vlasnik upisane nepokretnosti. Međutim, i vanknjižnom vlasniku pod određenim uslovima pripada pravo na sudsku zaštitu. Izvršenje se može proglasiti nedopuštenim ako treće lice na stvari, koja je predmet izvršenja dokaže da ima pravo koje sprečava izvršenje. Da bi vanknjižni vlasnik imao pravo koje sprečava izvršenje potrebno je da ima punovažan osnov – ugovor o sticanju prava svojine i da je ugovor izvršen, odnosno da je isplatio kupoprodajnu cenu i da se nalazi u državini nepokretnosti, kao i da se radi o savesnom licu.
U vreme zaključenja ugovora o kupoprodaji spornih stanova u izgradnji nisu bili ispunjeni uslovi da tužioci izvrše upis prava svojine u javne knjige, dok je tužilac B. B. kasnije izvršio upis prava svojine. Iz navedenih razloga u opisanoj situaciji nužno je odstupanje od pravila iz člana 33. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, jer činjenica da nije izvršen upis prava svojine u javne knjige, zbog nemogućnosti upisa, ne može ići na štetu tužilaca, kao savesnih sticalaca spornih nepokretnosti i lišenju prava koje sprečava izvršenje na nepokretnosti u postupku izvršenja. Treća lica (tužioci) su zaštićeni pravilima propisanim čl. 50. i 209. i 210. Zakona o izvršenju i obezbeđenju, koji u materiji izvršenja menja opšta pravila po načelu „lex specialis derogat legi generali“ (specijalni zakon ukida opšti). Svako drugačije tumačenje odredbe člana 50. Zakona o izvršenju i obezbeđenju značilo bi povredu prava na imovinu. Izvršenje se može proglasiti nedopuštenim ako treće lice na stvari koja je predmet izvršenja ima pravo koje sprečava izvršenje. Pravo svojine nije nužno jedino pravo koje je podobno da spreči izvršenje. U konkretnom slučaju tužioci su savesni sticaoci koji imaju valjan pravni osnov za sticanje prava svojine (overeni ugovor o kupoprodaji), koji je izvršen isplatom kupoprodajne cene u celosti, i stupili su u posed nepokretnosti, znatno pre nego što je doneta presuda Višeg suda u Beogradu P 764/11 od 27. 1. 2012. godine na osnovu koje je doneto rešenje o izvršenju II 852/13 dana 14. 5. 2013. godine, odnosno zaključak javnog izvršitelja o sprovođenju izvršenja Ii br. 27/2013 od 26. 3. 2014. godine. Zato se, suprotno revizijskim navodima, tužioci kao kupci koji po punovažnom pravnom osnovu drže sporne stanove, u odnosu na druga lica pojavljuju kao pretpostavljeni vlasnici sa svojinskim ovlašćenjima i pravom na njihovu zaštitu prema drugim licima, bez obzira što do donošenja rešenja o izvršenju tužioci nisu izvršili upis svog prava u katastru nepokretnosti i tako stekli svojinu u smislu člana 33. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa.
(Presuda Vrhovnog kasacionog suda, Rev. 845/21 od 15. III 2023)