Obaveza poslodavca sledbenika prema zaposlenima preuzetim od poslodavca prethodnika
USTAVNO PRAVO
Obaveza poslodavca sledbenika prema zaposlenima preuzetim od poslodavca prethodnika
Ustavnopravno je neprihvatljivo stanovište da je zaključenjem aneksa ugovora o radu poslodavac sledbenik preuzeo i sve obaveze prethodnog poslodavca po osnovu radnog odnosa zaposlenih koje su nastale pre izvršene statusne promene, s obzirom na to da zaključenje aneksa predstavlja realizaciju zakonske obaveze poslodavca sledbenika da zaposlene zadrži u radnom odnosu.
I z o b r a z l o ž e n j a:
Apelacioni sud u Novom Sadu i Vrhovni kasacioni sud su stanovišta da je zaključenjem aneksa ugovora o radu sa tužiocem, a ne novih ugovora o radu, poslodavac sledbenik preuzeo ne samo prava, već i sve obaveze poslodavca prethodnika koje su nastale iz zaključenog ugovora o radu i radnog odnosa kod tog pravnog lica, iz čega proizlazi ne samo pasivna legitimacija podnosioca ustavne žalbe u predmetnoj pravnoj stvari, već i njegova obaveza da tužiocu isplati predmetna potraživanja iz radnog odnosa. Takvo stanovište temelji se na odredbama Zakona o radu kojima su regulisana prava zaposlenih kod promene poslodavca. Tim odredbama je utvrđena obaveza poslodavca sledbenika, koje svojstvo u konkretnom slučaju ima podnosilac ustavne žalbe, da od poslodavca prethodnika preuzme opšti akt i sve ugovore o radu koji važe na dan promene poslodavca. Još jedna obaveza poslodavca sledbenika je i da primenjuje opšti akt poslodavca prethodnika najmanje godinu dana od dana promene poslodavca, osim ako pre isteka tog roka istekne vreme na koje je zaključen kolektivni ugovor kod poslodavca prethodnika ili kod poslodavca sledbenika bude zaključen novi kolektivni ugovor. Što se poslodavca prethodnika tiče, njegova obaveza je da poslodavca sledbenika potpuno i istinito obavesti o pravima i obavezama iz opšteg akta i ugovora o radu koji se prenose, kao i da zaposlenog, čiji se ugovor o radu prenosi, pisanim putem obavesti o promeni poslodavca. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da preuzimanje obaveza poslodavca sledbenika od poslodavca prethodnika, u koje nesumnjivo spadaju i novčana potraživanja zaposlenih, nije izričito propisano odredbama Zakona o radu.
Po shvatanju Ustavnog suda, bez obzira na potrebe poslodavca sledbenika, njegova dužnost je da sva lica koja su zaposlena kod poslodavca prethodnika zadrži u radnom odnosu, preuzimanjem postojećih ugovora o radu. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je ustavnopravno neprihvatljivo stanovište iz osporenih presuda da je zaključenjem aneksa ugovora o radu podnosilac ustavne žalbe prema tužiocu preuzeo i sve obaveze prethodnog poslodavca po osnovu radnog odnosa koje su nastale pre izvršene statusne promene, s obzirom na to da zaključenje aneksa predstavlja realizaciju zakonske obaveze podnosioca ustavne žalbe da tužioca zadrži u radnom odnosu.
Ustavni sud dalje konstatuje da pomenute odredbe Zakona o radu jesu relevantne kod promene poslodavca koja je rezultat neke statusne promene. Međutim, statusna promena, kao institut kompanijskog prava, regulisana je odgovarajućim odredbama Zakona o privrednim društvima, dok se u odredbama Zakona o radu ona pominje kao generički pojam. Ustavni sud smatra da se, s tim u vezi, nužno mora načiniti razlika između statusnih promena koje za posledicu imaju prestanak (gašenje) privrednog društva nad kojim se statusna promena sprovodi i onih u kojima to društvo nastavlja da egzistira. Zakon o privrednim društvima pravi jasnu razliku između pravnih posledica u navedena dva slučaja. Jedna od tih razlika postoji kod uslova pod kojima društvo sticalac postaje solidarno odgovorno za obaveze društva prenosioca. Kod prve vrste statusnih promena postoji solidarna odgovornost društava sticalaca (jer društva prenosioca više nema) za obaveze društva prenosioca koje ugovorom o statusnoj promeni, odnosno planom podele nisu raspoređene nijednom društvu sticaocu, niti se tumačenjem tog ugovora, odnosno plana može odrediti kojem društvu sticaocu se imaju raspodeliti (član 506. stav 2). Kada je o drugoj vrsti reč, solidarnost između društva prenosioca (koje i dalje postoji) i društva sticaoca nastaje u vezi sa obavezama koje nisu prenete na društvo sticaoca, ali samo do iznosa razlike vrednosti imovine društva prenosioca koja mu je preneta i obaveza društva prenosioca koje je preuzeo, osim ako je sa određenim poveriocem drugačije ugovoreno (član 505. stav 1. tačka 2)).
Nakon sprovedene statusne promene izdvajanja uz osnivanje, prvotuženi i dalje postoji kao privredno društvo, pored tri novoosnovana privredna društva. U osporenim presudama je istaknuto da podnosilac ustavne žalbe nije dokazao činjenice koje sprečavaju ostvarivanje prava tužioca ili usled kojih je njegovo pravo prestalo, te da podnosilac ustavne žalbe nije dokazao da je na drugačiji način sa tuženim AD „Ž.“, kao pravnim prethodnikom, regulisano pitanje individualnih stečenih prava.
Ustavni sud konstatuje da sastavni deo Odluke o statusnoj promeni prvotuženog od 11. maja 2015. godine predstavlja Plan podele tog pravnog lica (Plan statusne promene broj 1930/2015-114-20). Navedeni plan ne sadrži opis preuzetih obaveza, kao ni način na koji će se njihov prenos i realizacija izvršiti, već samo konstataciju da se na podnosioca ustavne žalbe prenose obaveze koje se odnose na imovinu i obavljanje delatnosti upravljanja javnom železničkom infrastrukturom, bez jasne odrednice da li u te obaveze spadaju i novčana potraživanja zaposlenih koje je podnosilac ustavne žalbe preuzeo od društva prenosioca. Navedenim planom je za tu svrhu predviđeno zaključenje posebnog ugovora.
Ustavni sud je ocenio da je osporenim presudama Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1152/18 od 25. maja 2018. godine i Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 2257/18 od 25. oktobra 2018. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, zbog čega je ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu.
(Odluka Ustavnog suda Srbije, Už. 3859/19 od 24. III 2022)