Naslednici koji mogu da zahtevaju smanjenje naslednog dela supružnika
NASLEDNO PRAVO
Naslednici koji mogu da zahtevaju smanjenje naslednog dela supružnika
Zahtev za smanjenje naslednog dela supružnika može podneti samo naslednik iz one loze supružnika iz koje su dobra kao nasleđe ušla u ostaviočevu imovinu (majčina imovina majčinim srodnicima, očeva očevim).I z o b r a z l o ž e n j a:
Odredbom člana 26. Zakona o nasleđivanju – ZON (“Sl. glasnik RS”, br. 46/95, 101/03 i 6/15) propisano je da kad je
bračni drug pozvan na nasleđe s naslednicima drugog naslednog reda, a ostaviočeva nasleđena dobra čine više od polovine
njegove posebne imovine, ostali naslednici mogu u roku od jedne godine od smrti ostaviočeve zahtevati smanjenje
naslednog dela bračnog druga do četvrtine zaostavštine ako zajednica života ostavioca i bračnog druga nije trajala duže
vremena (stav 1), pri odlučivanju o obimu smanjenja naslednog dela bračnog druga sud ceni vrednost ostaviočevih
nasleđenih dobara i dužinu trajanja zajednice života ostavioca i bračnog druga (stav 2), a deo za koji je nasledni deo
bračnog druga smanjen sud dodeljuje samo nasledniku koji je zahtev postavio (stav 3).
Pravilno je prvostepeni sud cenio da nasleđena imovina ne predstavlja imovinu nasleđenu iza zajedničkog pretka, s obzirom
da se radi o imovini iza babe po majci pokojnog ostavioca, a ne po ocu, koji je zajednički predak ovde tužilje i sada pok.
V. V.
Naime, zakon predviđa dva uslova koja moraju biti kumulativno ispunjena, kako bi došlo do smanjenja naslednog dela
supružnika do jedne četvrtine. Prvi uslov je da ostaviočeva nasleđena dobra čine više od polovine njegove posebne
imovine, što je u konkretnom slučaju utvrđeno kao nesporno među strankama. Drugi uslov tiče se dužine trajanja
zajednice života ostavioca i bračnog druga, što je faktičko pitanje koje ceni sud.
Međutim, prilikom određivanja naslednika koji mogu da zahtevaju smanjenje naslednog dela supružnika, sud mora da
poštuje kriterijum porekla dobara, jer zahtev za smanjenje može postaviti samo naslednik iz one loze iz koje su dobra kao
nasleđe ušla u ostaviočevu imovinu – materna maternis, paterna paternis (majčina imovina majčinim srodnicima, očeva
očevim).
Kako je u konkretnom slučaju tužilja ostaviočeva polusestra po ocu, a ne po majci, kod nesporne činjenice da nasleđena
dobra ostavioca koja čine više od polovine njegove posebne imovine potiču od babe po majci ostavioca, a ne od oca, koji
im je zajednički predak, dakle pretka koji tužilji i ostaviocu nije zajednički, to tužilja, kao polusestra po ocu ostavioca, ne
može tražiti smanjenje naslednog dela tužene, jer ostaviočeva nasleđena dobra ne potiču iz loze kojoj pripada, a ratio legis
člana 26. ZON je povraćaj dobara lozi iz koje su svojevremeno ušla u zaostavštinu.
Dakle, suprotno žalbenim navodima prvostepeni sud je pravilno cenio činjenicu da nasleđena dobra, koja je pok. V. V.
stekao u postupku restitucije predstavljaju dobra stečena od onog pretka, koji nije istovremeno i predak ovde tužilje, jer je
taj predak baba po majci ostavioca, te pravilno zaključio da zahtev tužilje nije osnovan. Tužilja je ostaviočev srodnik koja
pripada lozi iz koje nasleđena dobra nisu ušla u zaostavštinu, te kako ostaviočeva dobra ne potiču iz loze lica koje je
postavilo zahtev, to nema pravo na isticanje takvog zahteva, pa je pravilna odluka prvostepenog suda kojom takvom
zahtevu nije pružena zaštita. Poreklo dobara je, suprotno žalbenim navodima, kriterijum za ostvarenje ovog prava
naslednika, te na pravilnost odluke nisu od uticaja žalbeni navodi tužilje kojima se osporava zaključak prvostepenog suda o
dužini trajanja zajednice života između tužene i njenog pok. supružnika, jer osnovni kriterijum da bi tužilja imala pravo na
postavljanje ovog zahteva, nije ispunjen.
(Presuda Apelacionog suda u Beogradu, Gž. 1175/20 od 20. V 2021)