Dozvoljenost revizije u radnom sporu
USTAVN O PRAVO
Dozvoljenost revizije u radnom sporu
Stanovište Vrhovnog kasacionog suda o nedozvoljenosti revizije izjavljene protiv preinačujuće drugostepene presude donete u radnom sporu, nije zasnovano na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju merodavnog procesnog zakona.I z o b r a z l o ž e n j a:
Osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 1704/19 od 13. juna 2019. godine odbačena je revizija u radnom sporu, jer je revizijski sud ocenio da je nedozvoljena, budući da je izjavljena protiv presude protiv koje po zakonu ne može da se izjavi. Istovremeno, revizijski sud je istakao da je, saglasno odredbi člana 441. Zakona o parničnom postupku, revizija dozvoljena samo u sporovima o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa, što nije predmet konkretne parnice, kao i da se u sporu radi utvrđivanja zlostavljanja na radu, shodno primenjuju pravila o dozvoljenosti revizije iz člana 441. Zakona o parničnom postupku.
U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je dozvoljenost revizije regulisana odredbama Zakona o parničnom postupku, odnosno zakona kojim su uređena pravila postupka za pružanje sudske zaštite u građanskopravnoj materiji, po kojima se postupa i odlučuje. Iz navedenih pravila sledi da je revizija ograničen pravni lek, budući da može da se izjavi samo protiv zakonom propisanih odluka i samo iz smanjenog broja razloga u odnosu na one koji su predviđeni za redovni pravni lek. Opšte je pravilo da revizija može da se izjavi ako vrednost predmeta spora pobijanog dela prelazi propisani revizijski cenzus. Ostali slučajevi dozvoljenosti revizije menjali su se promenama zakona koji su regulisali pravila parničnog postupka. Tako je Zakonom o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 1. februara 2012. godine, odredbom člana 403. stav 2, bilo propisano da je revizija uvek dozvoljena kada je to posebnim zakonom propisano. Istim zakonom, odredbom člana 441, bilo je propisano da je revizija dozvoljena i u parnicama u kojima se odlučuje o zasnivanju, postojanju, odnosno prestanku radnog odnosa. Za razliku od ove druge odredbe, odnosno uslova propisanog u njoj koji su nakon noveliranja osnovnog teksta Zakona ostali nepromenjeni, odredbom člana 13. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku koji je stupio na snagu 31. maja 2014. godine, dopunjena je odredba stava 2. člana 403. Zakona, tako što je uvedena mogućnost izjavljivanja revizije i u situaciji kada je drugostepeni sud preinačio presudu i odlučio o zahtevima stranaka, odnosno kada je taj sud usvojio žalbu, ukinuo presudu i odlučio o zahtevima stranaka. Takođe, Ustavni sud ukazuje da se prema pravilima merodavnog procesnog zakona sporovi iz radnih odnosa ne smatraju sporovima male vrednosti, u smislu odredaba ovog zakona, kao i da nijednom njegovom odredbom mogućnost izjavljivanja revizije u ovoj vrsti sporova (osim opšte suspenzije u pogledu revizijskog cenzusa) nije izričito isključena, kako je to učinjeno za neke druge vrste sporova.
Ustavni sud je konstatovao da je osporenim rešenjem odbačena revizija podnositeljke ustavne žalbe izjavljena protiv drugostepene preinačujuće presude apelacionog suda donete u radnom sporu od 26. decembra 2012. godine, u postupku pokrenutom po stupanju na snagu Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2014. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, u okolnostima konkretnog slučaja, ocenio da stanovište Vrhovnog kasacionog suda o (ne)dozvoljenosti revizije izjavljene protiv preinačujuće drugostepene presude donete u radnom sporu nije zasnovano na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju merodavnog procesnog zakona, pri čemu je takva primena propisa bila na štetu podnositeljke ustavne žalbe. Ustavni sud je utvrdio da je podnositeljki ustavne žalbe rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 1704/19 od 13. juna 2019. godine povređeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava.
(Odluka Ustavnog suda Srbije, Už. 13657/19 od 29. VI 2023)