Pravo na novčanu naknadu za pomoć i negu drugog lica
UPRAVNO PRAVO
Pravo na novčanu naknadu za pomoć i negu drugog lica
Pravo na novčanu naknadu za pomoć i negu drugog lica ima osiguranik i korisnik penzije, kome je zbog prirode i težine stanja povrede ili bolesti utvrđena potreba za pomoći i negom za obavljanje radnji radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba.
I z o b r a z l o ž e n j a:
Odredbom člana 41a. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Sl. glasnik RS“, broj 34/03…86/19) propisano je da pravo na novčanu naknadu za pomoć i negu drugog lica, ima osiguranik i korisnik penzije, kome je zbog prirode i težine stanja povrede ili bolesti utvrđena potreba za pomoći i negom za obavljanje radnji radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba. Stavom 2. istog člana zakona propisano je da potreba za pomoći i negom drugog lica postoji kod lica iz stava 1. ovog člana koje je nepokretno, ili koje zbog težine i prirode trajnih bolesti i bolesnog stanja nije sposobno da se samostalno kreće ni u okviru stana uz upotrebu odgovarajućih pomagala, niti da se samo hrani, svlači, oblači i da održava osnovnu ličnu higijenu, kod slepog lica koje je izgubilo osećaj svetlosti sa tačnom projekcijom i kod lica koje postiže vid sa korekcijom do 0,05.
Po oceni Upravnog suda, tužbom se osnovano osporava zakonitost rešenja tuženog organa. Ovo stoga što je uvidom u spise predmeta utvrđeno da je tuženi osporeno rešenje doneo na osnovu nalaza, mišljenja i ocene organa veštačenja u drugostepenom postupku od 23. 3. 2021. godine, datog na osnovu medicinske dokumentacije, kojim se saglasio sa nalazom, mišljenjem i ocenom organa veštačenja u prvostepenom postupku od 10. 12. 2020. godine da kod tužioca, na dan veštačenja kod OVP 10. 12. 2020. godine ne postoji potreba za pomoći i negom drugog lica, a postojala je do 10. 12. 2020. godine i maja 2020. godine kada je trebalo obaviti kontrolni pregled. Međutim, po oceni suda, ovakvo stanovište tuženog organa se za sada ne može prihvatiti kao pravilno i na zakonu zasnovano. Naime, prvostepenim rešenjem od 22. 12. 2020. godine, samo je konstatovano da kod tužioca na dan 10. 12. 2020. godine ne postoji potreba za negom i pomoći drugog lica i da je potreba postojala do navedenog datuma kao i u maju 2020. godine kada je trebalo obaviti kontrolni pregled. Prvostepeno rešenje, kao ni osporeno rešenje, ne sadrže odlučne činjenice na kojima je zasnovan zaključak tuženog i prvostepenog organa da je kod tužioca prestala potreba za tuđom negom i pomoći, odnosno nije utvrđeno koja je to promena u zdrvstvenom stanju tužioca nastupila, a koja je bila od uticaja na prestanak potrebe za pomoći i negom drugog lica, u smislu citirane odredbe člana 115. stav 1. tačka 3. Zakona.
U konkretnom slučaju, nalaz, mišljenje i ocena organa veštačenja ne sadrži jasne i konkretne razloge zašto je tužiocu prestalo pravo za tuđom negom i pomoći, niti bitne navode žalbe kojima se osporava pravilnost nalaza, mišljenja i ocene organa veštačenja u prvostepenom postupku ostvarivanja prava, odnosno ne sadrži činjenice i razloge koji upućuju da je kod tužioca nastupilo poboljšanje zdravstvenog stanja koje je dovelo do prestanka potrebe za tuđom pomoći i negom. Osporeno rešenje se ne može prihvatiti kao pravilno i na zakonu zasnovano, jer ne sadrži relevantne činjenice i razloge koji su bili odlučni pri oceni dokaza, pa je po oceni suda učinjena povreda pravila postupka iz člana 141. stav 4. Zakona o opštem upravnom postupku, koja je od uticaja na zakonitost osporenog rešenja, u vezi sa članom 128. istog zakona, jer se takav nalaz, mišljenje i ocena drugostepenog organa veštačenja, ne može upotrebiti kao osnov za utvrđivanje činjeničnog stanja u ovom predmetu i odlučivanje o tužiočevim pravima.
(Presuda Upravnog suda, Odeljenje u Novom Sadu, U. 12122/21 od 23. IX 2022)