Poništenje konačnog rešenja
UPRAVNO PRAVO
Poništenje konačnog rešenja
Poništenje konačnog rešenja može da bude rezultat kontrole nadređenog organa ili samokontrole.
I z o b r a z l o ž e n j a:
Iz stanja u spisima predmeta i obrazloženja osporenog rešenja proizlazi da je rešenjem VP 1097 Niš br. 4257-2 od 17. 4. 2018. godine odbačen zahtev tužioca za priznavanje prava na novčanu pomoć u smislu zaključka Vlade RS broj 401-161/2008 od 17. 1. 2008. godine, zaključka Vla-de RS broj 12-1566/2008-1 od 10. 4. 2008. godine i sporazuma Vlade RS i štrajkačkog odbora sedam opština od 11. 1. 2008. godine jer u konkretnom slučaju nije reč o upravnoj stvari. Rešenjem VP 1122 Beograd UP 2 br. 402-2/2018 od 19. 7. 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba izjavljena protiv rešenja VP 1097 Niš br. 4257/2 od 17. 4. 2018. godine.
Tužilac je 14. 2. 2020. godine podneo zahtev za poništavanje konačnih rešenja u predmetnoj pravnoj stvari i to rešenja prvostepenog organa VP 1097 Niš br. 4257-2 od 17. 4. 2018. i rešenja drugostepenog organa UP 2 br. 402-2/2018 od 19. 7. 2018. godine na osnovu člana 183. stav 1. tačka 7. ZUP – kao rešenja koja su doneta od strane nenadležnih organa.
Odlučujući o podnetom zahtevu, tuženi organ je našao da je zahtev tužioca osnovan u odnosu na rešenje prvostepenog organa koji je kao stvarno nenadležan organ odlučivao o zahtevu tužioca i na taj način povredio pravila postupka zbog čega je prvostepeno rešenje poništio na osnovu člana 183. stav 1. tačka 7. ZUP i odlučio da spise predmeta dostavi nadležnom organu lokalne samouprave sedam opština navedenih u sporazumu Vlade RS i štrajkačkih odbora ratnih vojnih rezervista od 11. 1. 2008. godine redovnim putem preko Sekretarijata Ministarstva odbrane Republike Srbije shodno čl. 36. stav 1. i 171. stav 1. ZUP. Istovremeno je zaključio da je zahtev tužioca za poništaj drugostepenog rešenja VP 1122 Beograd UP 2 br. 402-2/2018 od 19. 7. 2018. godine, neosnovan jer je u pitanju rešenje koje je doneto od strane drugostepenog upravnog organa, pa ne postoji organ koji bi u smislu člana 183. ZUP vršio upravni nadzor nad istim.
Osnovano se, po oceni Upravnog suda, navodima tužbe ukazuje da je prilikom donošenja osporenog rešenja povređen zakon na štetu tužioca tako što je prilikom odlučivanja tuženi organ na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primenio materijalno pravo.
Članom 183. stav 1. tačka 7) Zakona o opštem upravnom postupku (“Sl. glasnik RS”, br. 18/16) propisano je da će drugostepeni organ ili nadzorni organ rešenjem na zahtev stranke ili po službenoj dužnosti u celini ili delimično poništiti konačno rešenje ako je rešenje doneo stvarno nenadležni organ izuzev Vlade, a nije reč o razlogu za poništavanje iz tačke 1. ovog stava. Istom odredbom stavom 4. propisano je da će ako ne postoji drugostepeni organ i nadzorni organ, rešenje saglasno st. 1-3. ovog člana, poništiti organ koji je doneo konačno prvostepeno rešenje.
Poništavanje konačnog rešenja je oblik vanžalbene, mešovite kontrole. Može da bude u obliku kontrole nadređenog organa i oblik samokontrole u slučaju da nadređenog organa nema. U ovom slučaju drugostepeni organ, ovde tuženi organ je nadređeni organ prvostepenom organu i kao takav odlučivao je o zahtevu tužioca za poništaj konačnog rešenja prvostepenog organa. Ali, po oceni Upravnog suda, tuženi organ, koji nema hijerarhijski nadređenog kontrolora je bio ovlašćen i da izvrši samokontrolu svog rešenja na osnovu člana 183. stav 4. ZUP. Posle poništaja rešenja prvostepenog organa, u pravnom životu nije moglo ostati na snazi rešenje kojim je žalba izjavljena protiv tog istog rešenja (pre poništaja) odbijena, jer u pravnom poretku ne mogu postojati dva akta kojima se iste upravne stvari rešavaju na različit način.
(Presuda Upravnog suda, Odeljenje u Nišu, II-9 U 12931/20 od 13. VII 2023)