Dejstvo rešenja o nasleđivanju
NASLEDNO PRAVO
Dejstvo rešenja o nasleđivanju
Pravnosnažno rešenje o nasleđivanju vezuje stranke koje su učestvovale u postupku raspravljanja zaostavštine samo u pogledu prava i obaveza koje proizlaze iz prava nasleđivanja, a svako lice, pa i ono koje je učestvovalo u postupku raspravljanja zaostavštine, ako ima neki osnov za sticanje nekog prava na stvarima zaostavštine, nezavisno od prava nasleđivanja, može ostvariti svoje pravo po tom osnovu i posle pravnosnažno završenog ostavinskog postupka.
I z o b r a z l o ž e n j a:
Prema utvrđenju nižestepenih sudova parnične stranke su u postupku raspravljanja zaostavštine svog oca sporazumno predložile deobu i način deobe i na osnovu tako sačinjenog sporazuma doneto je ostavinsko rešenje O br. 195/01 dana 28. 8. 2001. godine, primenom odredbe člana 122. stav 3. Zakona o nasleđivanju.
Pravnosnažno rešenje o nasleđivanju vezuje stranke koje su učestvovale u postupku raspravljanja zaostavštine samo u pogledu prava i obaveza koje proizlaze iz prava nasleđivanja. Svako lice, pa i ono koje je učestvovalo u postupku raspravljanja zaostavštine, ako ima neki osnov za sticanje nekog prava na stvarima zaostavštine, nezavisno od prava nasleđivanja, može ostvariti svoje pravo po tom osnovu i posle pravnosnažno završenog ostavinskog postupka.
Sporazum stranaka o deobi nasleđa, po pravnoj prirodi predstavlja sudsko poravnanje sa određenim procesnim i materijalnopravnim dejstvima, dakle dvostranu materijalnopravnu izjavu volje – ugovor sa procesnopravnim dejstvom, a ne parničnu radnju odnosno jednostrano obavezujući ugovor. S obzirom na činjenicu da su stranke postigle sporazum o deobi nasleđa kako je to navedeno u izreci ostavinskog rešenja, s tim da B. B. obezbedi A. A. za prizemnu zgradu dimenzije 8×9 metara, građevinski materijal i to pesak, montu, blokove, cement, građu za krov i gvožđe, a da do podizanja objekta naslednik A. A. ima pravo da koristi staru kuću i priključne mašine i traktor za obavljanje svojih poslova. Po oceni Vrhovnog suda ostao je nerazjašnjen i neutvrđen obim tužiočevog prava za korišćenje stare kuće. Naime, tužbenim zahtevom tužilac traži predaju u državinu na korišćenje staru kuću nalazeću na KP br., a sudovi bez izlaska na lice mesta utvrđuju kao nespornu činjenicu da se predmetna stara kuća nalazi na KP br. … . U toj staroj kući živi tuženi sa porodicom, a u istom dvorištu nalazi se još jedna stara kuća bez struje i vode. Ostalo je neutvrđeno kakva je prava volja naslednika po sporazumu o deobi u pogledu tužiočevog prava korišćenja stare kuće – koje na KP … ima dve; da li tužilac ima pravo na sudržavinu stare kuće i u kom obimu, ili ima pravo isključive državine i to ne samo na jednoj sobi već i hodniku, kupatilu i kuhinji, kako je to odlučio drugostepeni sud u pobijanom delu izreke, i to sve do trenutka dok tuženi ne izvrši preuzetu obavezu po zaključenom sporazumu o deobi koji čini sastavni deo rešenja o nasleđivanju O br. 195/01 od 28. 8. 2001. godine, na osnovu koga se tuženi legitimisao kao vlasnik nasleđenih nepokretnosti.
Stoga kako zbog pogrešne primene materijalnog prava nisu raspravljene odlučne činjenice za donošenje odluke o zahtevu tužioca, to je drugostepena presuda morala biti ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje kako bi drugostepeni sud u ponovnom postupku otklonio ukazane nepravilnosti i ponovo odlučio o žalbi tužioca.
(Rešenje Vrhovnog suda, Rev. 3944/22 od 1. XI 2023)