Odlučivanje o reviziji, kao izuzetno dozvoljenoj
USTAVNO PRAVO
Odlučivanje o reviziji, kao izuzetno dozvoljenoj
Ustavnopravno je neprihvatljivog pravno stanovište Vrhovnog kasacionog suda da taj sud može prihvatiti odlučivanje o reviziji, kao izuzetno dozvoljenoj, samo pod uslovom da je takvo odlučivanje predložio apelacioni sud.
I z o b r a z l o ž e n j a:
Razmatrajući ustavnu žalbu izjavljenu protiv rešenja Vrhovnog kasacionog suda Rev. 5124/20 Gž od 18. novembra 2020. godine, u delu u kojem je rešeno o reviziji, kao izuzetno dozvoljenoj, Ustavni sud ukazuje da je najviši sud povodom ove vrste revizije zauzeo pravni stav da Vrhovni kasacioni sud može prihvatiti odlučivanje o reviziji, kao izuzetno dozvoljenoj, pod uslovom da je takvo odlučivanje predložio apelacioni sud, što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
U smislu Zakona o uređenju sudova, Vrhovni kasacioni sud odlučuje o vanrednim pravnim sredstvima (član 30. stav 1), a revizija koja je izjavljena da se o njoj odluči, kao izuzetno dozvoljenoj, predstavlja vanredno pravno sredstvo. Zakonom o parničnom postupku iz 2004. godine je bilo propisano da o reviziji odlučuje Vrhovni kasacioni sud (član 396). Ustavni sud zatim ukazuje na svoj stav izražen u Odluci IUz-2 /2010 od 14. marta 2013. godine da o pitanju da li će se dopustiti izuzetna revizija u sporovima koji zavređuju intervenciju Vrhovnog kasacionog suda, odlučuje upravo Vrhovni kasacioni sud, što znači da taj sud ceni da li se u konkretnom slučaju radi o izuzetno dozvoljenoj reviziji, odnosno da li se revizijom pokreću pravna pitanja od opšteg značaja ili pitanja koja su od značaja za ujednačavanje sudske prakse ili novo tumačenje prava. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ocenjuje da o dozvoljenosti i osnovanosti ove vrste revizije odlučuje samo Vrhovni kasacioni sud.
Kada je reč o odnosu apelacionog suda i Vrhovnog kasacionog suda u postupku po reviziji, kao izuzetno dozvoljenoj, Ustavni sud ukazuje na svoju ustaljenu praksu prema kojoj je zakonom utvrđena uloga najvišeg suda upravo da ujednačava i usmerava sudsku praksu i da rešava opšta pravna pitanja u cilju očuvanja pravne sigurnosti, kao elementa prava na pravično suđenje, dok izjašnjenje apelacionog suda o dozvoljenosti revizije, kao izuzetno dozvoljene, predstavlja u suštini samo predlog (nema rešavajući karakter), odnosno ocena apelacionog suda o dopuštenosti revizije, kao izuzetno dozvoljene, ni na koji način ne može da bude obavezujuća za revizijski sud kao sud nadležan za postupanje po ovom vanrednom pravnom leku i kao sud više instance.
Ustavni sud je imao u vidu da se odlučivanje o dozvoljenosti (ali i osnovanosti) revizije, kao izuzetno dozvoljene, zasniva na sumarnom obrazloženju da „u konkretnom slučaju nije potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa, ujednači sudska praksa ili kad je potrebno novo tumačenje prava“, međutim, ovakva, ali merodavna pravna argumentacija je izostala u konkretnom slučaju zbog, po oceni Ustavnog suda, ustavnopravno neprihvatljivog pravnog stanovišta Vrhovnog kasacionog suda da navedeni sud može prihvatiti odlučivanje o reviziji, kao izuzetno dozvoljenoj, pod uslovom da je takvo odlučivanje predložio apelacioni sud.
Ustavni sud je ustavnu žalbu usvojio, te je utvrdio da je izrekom rešenja Vrhovnog kasacionog suda Rev. 5124/20 Gž ap 22/20 od 18. novembra 2020. godine, u delu u kojem je odbačena kao nedozvoljena revizija izjavljena kao izuzetno dozvoljena, povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje, zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava.
(Odluka Ustavnog suda Srbije, Už. 1954/21 od 7. VI 2023)