Zlostavljanje na radu

RADNO PRAVO

Zlostavljanje na radu

Za postojanje zlostavljanja na radu nije nužno da je radnja zlostavljanja preduzeta sa ciljem povrede zaštićenog dobra, dovoljno je da je do te povrede došlo preduzetom radnjom, bez obzira da li je ona preduzeta sa namerom povređivanja.

I z o b r a z l o ž e n j a:
Prema odredbi člana 6. Zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu („Službeni glasnik RS“, br. 36/10), zlostavljanje je svako aktivno ili pasivno ponašanje prema zaposlenom ili grupi zaposlenih kod poslodavca koje se ponavlja, a koje za cilj ima ili predstavlja povredu dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta, zdravlja, položaja zaposlenog i koje izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, pogoršava uslove rada ili dovodi do toga da se zaposleni izoluje ili navede da na sopstvenu inicijativu raskine radni odnos ili otkaže ugovor o radu ili drugi ugovor.
Saglasno citiranoj zakonskoj odredbi, nije nužno da je radnja zlostavljanja preduzeta sa ciljem povrede zaštićenog dobra, dovoljno je da je do te povrede došlo preduzetom radnjom, bez obzira da li je ona preduzeta sa namerom povređivanja. Dakle, zlostavljanje će postojati i ako radnja nije preduzeta sa tim ciljem, ali sama po sebi ta radnja predstavlja povredu dostojanstva ili drugog zaštićenog dobra.
Iz spisa predmeta proizlazi da je tužilac pored dva dopisa dr S. P. upućena direktoru tužene 17. 10. 2014. godine i od 13. 1. 2015. godine, u kojima se prema njegovim navodima povređuje njegovo dostojanstvo, profesionalni integritet i ugled, primedbama o neposedovanju licence, o njegovom slabom vidu i o nevaspitanom ponašanju, u tužbi naveo kao radnju zlostavljanja i ponašanje imenovanog doktora u smislu odbijanja da obavlja posao u prisustvu tužioca i napuštanja radnog mesta i pacijenata dok se tužilac ne udalji.
Prema sadržini izjava, B. M. i N. M, koje su date u postupku koji se vodio kod tužene u vezi zahteva tužioca za pokretanja disciplinskog postupka protiv dr S. P, imenovani doktor je izlazio iz sale za bronhoskopiju i nije želeo da radi dok je tužilac prisutan, a prema izjavi N. M, i da je tužilac na intervenciju direktora izašao da bi dr S. P. nastavio sa radom. Iz izjave načelnika polikliničke i prijemne službe, takođe datoj u postupku kod poslodavca, proizlazi da je dr S. P. više puta javno tražio udaljavanje tužioca iz bronhološkog kabineta i sale i izjavljivao da neće obavljati intervencije dok se on nalazi u sali, a o tome se i imenovani doktor izjašnjavao u svojoj izjavi datoj kod poslodavca, koja je takođe izvedena kao dokaz.
Prvostepeni sud je propustio da oceni navedene izjave i s tim u vezi utvrdi, da li se dr S. P. ponašao na opisani način, u smislu izjavljivanja da neće obavljati intervencije dok je tužilac prisutan i napuštanje sale dok se tužilac ne udalji, te da li su te radnje bile adekvatne cilju za koji on navodi, interes bezbednosti, ili predstavljaju radnje ponašanja iz člana 6. Zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu, u smislu povrede dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta tužioca.
Iz iznetih razloga, prvostepena presuda je ukinuta. U ponovnom postupku prvostepeni sud će postupiti po iznetim primedbama, utvrditi činjenice na koje mu je ukazao ovaj sud. Prilikom odlučivanja imaće u vidu i odredbu člana 31. Zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu, koja propisuje da ako u toku postupka tužilac učini verovatnim da je izvršeno zlostavljanje iz člana 6. ovog zakona, teret dokazivanja da nije bilo ponašanja koje predstavlja zlostavljanje je na poslodavcu.

(Rešenje Apelacionog suda u Nišu, Gž1. 2312/17 od 22. II 2018)