ULOGA SISTEMA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE U PREVENCIJI RODNO ZASNOVANOG NASILJA I NASILJA U PORODICI IZVRŠENOG UZ UPOTREBU VATRENOG ORUŽJA

Činjenica je da su žene i djeca najčešće mete za vršenje porodičnog nasilja u BiH, a razloge za to možemo tražiti u brojnim domenima, počevši od porodice bazirane isključivo na patrijarhatu, ekonomske zavisnosti žena, te određenih karakteristika mentaliteta i društva u kojem živimo, a koje je sklono stigmatizaciji i osudama. Razloga je svakako mnogo, ali opravdanja za ovakvo ponašanje nema.

 Nasilje u porodici (prevashodno nasilje nad ženama i djecom kao najčešći vid ispoljavanja nasilja u porodici) je ponašanje koje je rezultat preovlađujućih patrijarhalnih obrazaca društvenog ponašanja, a koje predstavlja poražavajuće svjedočanstvo nejednake raspodjele moći između žena i muškaraca u „demokratskom društvu“ 20. vijeka. Konvencija definiše rodno zasnovano nasilje nad ženama kao „nasilje koje je usmjereno prema ženi zbog toga što je žena ili koje nesrazmjerno utiče na žene.“

Postoji međunarodni i domaći pravni okvir kojim se reguliše procesuiranje počinilaca porodičnog nasilja, kao i formalno-pravno određenje ovog vida nasilja i učesnika u njemu. Normativno gledano, materija nasilja u porodici na međunarodnom planu je dugo vremena bila podvođena pod zabranu mučenja, ili drugog degradirajućeg ili ponižavajućeg ponašanja koje narušava fizički ili psihički integritet osobe. Prvi dokument organa UN-a koji direktno tretira pitanje nasilja u porodici jeste Preporuka br. 19. „Nasilje nad ženama“ CEDAW Komiteta1) iz 1992. godine, koja daje pravno tumačenje Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (ili CEDAW2) – što je popularna skraćenica za Konvenciju nastala od prvih slova naziva konvencije na engleskom jeziku), po kojoj definicija diskriminacije data u Konvenciji u svom pojmu obuhvata i rodno zasnovano nasilje kao formu diskriminacije.

Deklaracija UN-a o ukidanju nasilja nad ženama usljedila je 1993. godine; što predstavlja početaks sistematskog pravnog normiranja i pristupa pitanju nasilja nad ženama od strane najveće svjetske organizacije. S obzirom na obimnost međunarodno-pravnog okvira u nastavku ćemo ukratko predstaviti koji su to dokumenti koji direktno ili indirektno regulišu materiju nasilja u porodici.

Dokumenti na kojima se temelji strategija protiv nasilja and ženama na međunarodnom nivou su:

Povelja Ujedinjenih nacija (1945),

Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka (1948),

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966),

Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966),

Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena/CEDAW (1979),

Konvencija o zabrani torture i drugih vrsta mučenja, nehumanog i degradirajućeg tretmana ili kažnjavanja (1984),

 Konvencija o pravima djeteta (1989),

Konvencija o zaštiti prava svih radnika useljenika i članova njihovih porodica (1990),

Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1965),

Deklaracija UN-a o eliminaciji nasilja nad ženama (1993).

Dokumenti Savjeta Evrope koji se tiču sprečavanja porodičnog nasilja su:

Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (1950),

Evropska socijalna povelja (1961) i

Revidirana evropska socijalna povelja (1996);

Evropska konvencija o sprečavanju mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja (1989),

Plan Kampanje Savjeta Evrope za borbu protiv nasilja nad ženama uključujući nasilje u porodici (2006 – 2008) – pripremljen od strane Radne grupe za borbu protiv nasilja nad ženama, uključujući nasilje u porodici i usvojen od strane Komiteta ministara 21. juna 2006. godine.

Tokom protekle decenije, vlade svih zemalja zapadnog Balkana su učinile znatan napredak u oblasti sankcionisanja nasilja u porodici i uvođenja zakonskih mjera zaštite žrtava. Ovaj napredak rezultat je usklađivanja nacionalnog zakonodavstva sa međunarodnim standardima o ljudskim pravima i zalaganja kampanja ženskih nevladinih organizacija. Kada je riječ o domaćem zakonodavstvu, pravna regulativa za počinioce nasilja u porodici utemeljena je na Ustavu BiH, te zakonima na entitetskom nivou i na teritoriji Brčko distrikta, a na snazi su i prethodno navedeni međunarodni dokumenti. Na nivou države osmišljavaju se periodično brojne strategije koje se bave ovom problematikom, a u koje su uključena lokalna i državna udruženja za zaštitu žena i nadležne institucije. Bosna i Hercegovina se posebno susreće sa teškoćama i propustima na ovom planu, zbog složenosti svog pravnog sistema i neusklađenih zakona na nivou kantona i entiteta. Ova zemlja nema poseban i jedinstven sistem unošenja podataka o nasilju u porodici. Ovaj sistem trebalo bi da sadrži precizne podatke i informacije od svih relevantnih struktura (sudovi, policija, tužilaštva, centri za socijalni rad, zdravstvene ustanove, sigurne kuće itd.).

Ustav BiH (Aneks IV Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH) garantuje primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, a prava i slobode zagarantovane Evropskom konvencijom o osnovnim pravima i slobodama i njenim protokolima, direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Tačka 3. Ustava sadrži katalog prava i sloboda, a tačkom 4. garantuje se uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kom osnovu.

Zakon o ravnopravnosti polova u BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 32/10 – prečišćen tekst) definiše nasilje na osnovu pola kao „bilo koje djelo koje nanosi fizičku, mentalnu, seksualnu ili ekonomsku štetu, ili patnju, kao i prijetnje takvim djelima koje ozbiljno sputavaju lica da uživaju u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti polova u javnoj i privatnoj sferi života, uključujući i trgovinu ljudima radi prisilnog rada, te ograničenje ili proizvoljno lišenje slobode.“ Gore navedena definicija nasilja na osnovu pola, svojom sadržinom obuhvata i nasilje u porodici kao vrstu nasilja koja se dešava u privatnoj sferi života. Zakon nasilje na osnovu pola tretira kao krivično djelo i propisuje kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

Gender akcioni plan Bosne i Hercegovine 2006-2011. (GAP BiH – usvojen je na 129. sjednici Savjeta ministara BiH, septembar 2006) predstavlja petogodišnju strategiju za ravnopravnost polova. GAP BiH sadrži aktivnosti koje je potrebno preduzeti u 15 oblasti. Poglavlje XI nosi naziv – „Nasilje u porodici, nasilje na osnovu pola, uznemiravanje, seksualno uznemiravanje i trgovina ljudima (trafficking)“.

Strategija prevencije i borbe protiv nasilja u porodici za Bosnu i Hercegovinu 2009–2011. godina, čiji je cilj koordinacija sprovođenja entitetskih strateških i akcionih planova za borbu protiv nasilja u porodici, radi njihove što efikasnije primjene. Strategijom se predviđaju aktivnosti koje imaju za cilj prevenciju nasilja u porodici kroz sistematski pristup edukaciji i senzibilizaciji profesionalnih kadrova. To uključuje i uspostavljanje efikasne mreže stručnih servisa u obrazovnim institucijama za zaštitu djece od nasilja prouzrokovanog nasiljem u porodici.

Strategija za borbu protiv nasilja nad djecom u BiH 2007 – 2010. omogućava uspostavljanje planova i programa, kako na nivou Bosne i Hercegovine, tako i na entitetskom i lokalnom nivou, s ciljem unapređenja i provođenja aktivnosti na što uspješnijoj zaštiti djece od svih oblika nasilja, kao i na brzom i adekvatnom reagovanju na nasilje kada se ono dogodi, bez obzira na to da li se dešava unutar porodice, u institucijama ili na ulici.

Rezolucija o borbi protiv nasilja nad ženama u porodici („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 15/08) je politički dokument najvišeg zakonodavnog tijela u državi kojim se Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine priključila kampanji Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope pod nazivom „Parlamenti ujedinjeni u borbi protiv nasilja nad ženama u porodici“, iz Rezolucije Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope 1512 (2006). Iako nema pravno-obavezujući karakter, rezolucija je izuzetno značajan dokument jer predstavlja jasno izražen stav parlamentarnih zastupnika i zastupnica o nultnom stepenu tolerancije koje društvo treba da gaji prema nasilju koje žene trpe u porodici.

Normativno-pravni okvir koji reguliše materiju nasilja u porodici na nivou Bosne i Hercegovine u posljednjih nekoliko godina je doživio znatnu ekspanziju samim zaokretom u društvenom percipiranju problema nasilja kao javne, a ne više samo privatne stvari.

Usvojeni su specijalni zakoni koji tretiraju problem nasilja u porodici i u Republici Srpskoj i u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji sa već postojećom regulativom čine jaku zakonsku osnovu koja bi trebala omogućiti društvenim činiocima pozitivne pomake u borbi protiv nasilja u porodici. Pravni okvir je utemeljen na Ustavu, te zakonima formulisanim na entitetskim nivoima i teritoriji distrikta Brčko. Ključne izmjene zakonodavnog okvira u oblasti sprečavanja i suzbijanja rodno zasnovanog nasilja u Republici Srpskoj i Brčko distriktu BiH u periodu od provođenja prethodnog praćenja sudskih postupaka (2016. g. – 2017. g.) su usmjerene na usaglašavanje krivičnog zakonodavstva sa Istanbulskom konvencijom, usvajanje izmjena i dopuna Zakona o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske, kao i usvajanje Zakona o zaštiti od nasilja u porodici Brčko distrikta BiH.

Fenomen rodno zasnovanog nasilja nije novitet, a sve što postoji u društvu i zajednici teži da na neki način bude objašnjeno, analizirano i protumačeno kako bi se društvo sa tim znalo nositi na najbolji način, te preventivno djelovati ukoliko je određena društvena pojava destruktivna. Međutim, nasilje u porodici se dugo smatralo privatnom sferom, u koju niko nije rado zadirao, zbog čega se odvijalo među zidovima porodičnih domova. Činjenica je da rodno zasnovano nasilje nije utemeljeno na individualnim primjerima, već da služi kao mehanizam za održavanje dominacije i kontrolu nad ženama. Prema Analitičkoj studiji UN o svim oblicima nasilja protiv žena, smatra se da je ovo nasilje „proizvod historijske nejednake raspodjele moći između muškaraca i žena, sa ženskom subordinacijom i muškom dominacijom kako na ideološkoj, tako i na materijalnoj osnovi”. Ova studija kao strukturalne uzroke nasilja nad ženama navodi patrijarhat i druge odnose dominacije i subordinacije, pojedine običajne, tradicionalne i religiozne, kulturne norme i prakse i ekonomske nejednakosti.

Bosna i Hercegovina kao društvo je postala visokotolerantna na skoro sve oblike nasilja i negativnih pojava povezanih sa nasiljem, te je tako i nasilje u porodici postalo svakodnevica našeg društva. Kod nas se većina teorijske misli o ovom fenomenu usmjerava na uređenje društva i normi koje vladaju u njemu, a koje su bazirane na pratrijarhalnoj tradiciji. Pored ovoga, „rodna diskriminacija uključuje i privilegovanje i isključivanje ne samo po osnovu pola, već i mnogih drugih karakteristika, kao što su klasa, rasa, životna dob, pripadnost urbanoj ili ruralnoj populaciji, vjera, zdravstveno stanje, stepen obrazovanja i mnoge druge. Svi muškarci nisu jednaki, kao ni sve žene, ali je zapažena činjenica da se rodno zasnovano nasilje dešava među svim društvenim klasama, da stepen obrazovanja, materijalni status ili društvena pozicija ne znače da osoba ne trpi ili ne čini nasilje”.

Porodično nasilje je jedan izuzetno ozbiljan problem koji je prešao veoma dug put od načina prepoznavanja, preko privatnog problema same porodice, do ozbiljnog društvenog problema i kršenja osnovnih ljudskih prava. Danas se može reći da je ono u fokusu interesovanja, ali pretežno nakon što bude izvršeno i kada medije preplave naslovi ovog tipa.

Da bismo se usmjerili na nasilje u porodici, neophodno je da ovu pojavu sagledamo u širem kontekstu, odnosno da razmotrimo šta se sve podrazumijeva pod nasiljem. Jednu od najširih definicija nasilja u domaćoj literaturi dao je Milosavljević, koji pod ovim pojmom podrazumijeva “različite akte, postupke i ponašanja pojedinaca, grupa, društvenih institucija, organizacija ili društva u odnosima prema ljudima, koji uključuju primjenu fizičke, psihičke, političke ili neke druge sile kojima se ugrožava fizički, psihički ili socijalni integritet čovjeka i izazivaju različita fizička i psihička oštećenja i druge nepovoljne posljedice”. Kao i sam pojam nasilja, porodično nasilje je veoma širok pojam koji obuhvata nasilje među partnerima, nasilje nad djecom, kao i nad starijim članovima porodice i porodične zajednice. Teorijski, nasilje u porodici možemo odrediti kao skup ponašanja čiji je cilj kontrola nad drugim osobama upotrebom sile, zastrašivanjem i manipulisanjem. Nasilje u porodici bilo je predmet istraživanja brojnih teoretičara, koji su nastojali na različite načine da objasne uzroke ove pojave, te su se tako, na osnovu primarnog kriterijuma koji je uziman kao mjerodavan, razvile psihološke, sociološke, feminističke i druge vrste teorija.

Psiholozi zagovaraju teoriju da je nasilčničko ponašanje naučeno još u ranom djetinjstvu, odnosno nasilje se smatra pojedinačnom pojavom čiji uzrok su određene psihološke osobine nasilnika i žrtava. Ipak, ova vrsta teorija ne nudi odgovor na pitanje zašto žene, koje su u djetinjstvu bile svjedoci nasilja, nisu razvile ulogu mučitelja, već su u velikoj mjeri i same nastavile da budu žrtve, te  ostaje nedorečeno u sferi muškaraca koji su kao djeca bili žrtve nasilja, a razvili su potpuno oponentno, zaštitiničko ponašanje prema ženama i članovima svoje porodice. Ovo može značiti i da je svjedočenje nasilju na neke muškarce uticalo upravo suprotno, da su, odrastajući u nasilnom okruženju, shvatili da je takvo postupanje pogrešno i da su svoje živote odlučili proživjeti drugačije.

Bazirano na sociološkom pristupu, objašnjenje nasilja kao fenomena, temelji se na  društvenim i strukturalnim faktorima kao uzrocima, a ne zanemaruje se uticaj stresa, loše ekonomske situacije i pratećih faktora koji utiču na aktiviranje ovakvog ponašanja. Ipak, ni ova, kao ni druge teorije, nije u potpunosti dosljedna, jer nasilje se dešava i u bogatim, razvijenim društvima, među nasilnicima ima i visoko obrazovanih, uglednih i dobrostojećih ljudi, kao i među žrtvama nasilja. Teorija naučene bespomoćnosti, često povezivana sa psihološkom koncepcijom Štokholmskog sindroma bazira se na tome da žrtve usljed neprekidnog nasilja postaju na neki način ovisne o zlostavljaču i ne napuštaju ga.

Feministički rodni pristup smatra da su patrijarhat i nejednaki odnosi moći uzrok rodno zasnovanog nasilja protiv žena, koji se ostvaruju putem društvenih institucija koje zadržavaju podređen položaj žena i ideološkog uticaja preko procesa socijalizacije u kojem se žene uče prihvatati takav poredak. Prema procjenama UN, iznesenim u studiji Women in an Insecure World (2005), 113-200 miliona žena godišnje demografski nestane. One su ili žrtve infanticida (ubijanja ženskih beba i fetusa, usljed većeg društvenog vrednovanja muške djece) ili umiru zbog uskraćivanja hrane i medicinske njege koju dobijaju njihova braća, očevi i muževi. Broj žena koje su prisiljene ili prodate radi seksualne eksploatacije se globalno procjenjuje između 700.000 i 4.000.000 godišnje. Profit od seksualnog ropstva procjenjuje se na 7-12 milijardi dolara godišnje. Žene u dobi 15-44 godine češće umiru kao žrtve nasilja muškaraca nego od raka, malarije, saobraćajnih nesreća ili ratnih dešavanja.

Činjenica da je Bosna i Hercegovina država na čijoj je teritoriji u ne tako davnoj prošlost bjesnio rat, te da se njegove posljedice još osjete, jer mnogi ljudi, naročito bivši vojnici i žrtve rata, i dalje imaju traume izazvane ratom, što u krajnjem ishodu dovodi do pogoršanja bračnih i porodičnih odnosa i povećava rizik od nasilja u porodici.

Suštinski, porodica treba da bude oaza mira, ljubavi i sloge, koja pruža optimalnu atmosferu za psihičko i fizičko blagostanje svih njenih članova. Neosporna je činjenica da su uredni i zdravi bračni odnosi preduslov za blagostanje ne samo supružnika, već i njihove djece i potomaka. „Međusobni odnosi supružnika, oca    i majke, pravi je model za učenje i prihvatanje porodičnog učenja i ponašanja i  odnosa za djecu i što je veći sklad između međusobnog ponašanja roditelja i njihovog zahtjeva u vaspitnom procesu u pogledu odnosa koje ističu kao poželjno, utoliko će vaspitanje teći bezbolnije i biti uspješnije kao rezultat emocionalno stabilne ličnosti“. Nezavidna finansijska situacija, poteškoće prilikom pronalaženja posla, brz ritam života i niz drugih faktora doprinosi razvoju porodičnog nasilja, a u posljednje vrijeme sve više se govori i o posljedicama virusa korona koji je doprinio porastu ove vrste nasilja. Sumirajući sve navedeno, možemo zaključiti da je nasilje u porodici, nažalost, danas svakodnevna pojava.

Brojni su modaliteti (obrasci i oblici) nasilja u porodici. Spektar zlostavljanja prostire se od verbalnog (vrijeđanje, omalovažavanje, vikanje, optužbe, zabrane i dr.), preko neverbalnog (manifestuju se postupcima koji su, svjesno ili   nesvjesno, ciljano ili spontano usmjereni ka psihičkom povređivanju koji uzrokuju: iritiranje, nerviranje, provociranje, uznemiravanje, preziranje, mržnju, ljutnju, osvetu, laganje, neprijatnost, neizvjesnost, napetost, nezadovoljstvo, strah, gnjev, tugu, bespomoćnost, patnju) pa sve do eskalacije u fizički oblik nasilja, u koje, između ostalih, ulaze: napadi, prinude, zabrane, zlostavljanja, tuče, povrede, ubistva i samoubistva, čedomorstva, seksualna zlostavljanja, silovanja, incesti, narušavanja i uništavanja materijalnih dobara, lišavanje osnovnih uslova preživljavanja. Također, zanemarivanje, zapuštenost te brojni psiho-socijalni problemi također ulaze u domen nasilja u porodici.  Problemu rasprostranjenosti nasilja nad ženama sigurno najviše i doprinosi neprijavljivanje nasilja u porodici, što za sobom vuče nemogućnost prevencije istog. Kao posljedica neprijavljivanja javljaju se nedostaci u prikupljanju podataka i nepostojanju detaljnog i sveobuhvatnog istraživanja ovog problema. Razloge za neprijavljivanje nasilja, žrtve mogu najprije pronaći u vrlo izraženom nepovjerenju naspram relevantnih institucija, ali i samog mehanizma zaštite žrtve nasilja. Ipak, najčešći razlozi neprijavljivanja nasilja u porodici jeste uvjerenje da je to privatna porodična stvar i da treba da ostane takva; osramoćenje žrtve i neprijatnost kod prijave nasilja; strah od osvete nasilnika; nastavak nasilja u snažnijoj formi; zbog djece itd.

Istraživanja ukazuju na to da je u BiH psihičko nasilje najrasprostranjenije, sa ukupnom stopom prevalencije od 41.9%  tokom života i 10.8% u posljednjih godinu dana, te da iza njega slijedi fizičko nasilje, sa stopom  prevalencije na životnom nivou od 24.3%. Seksualno nasilje   doživjelo je 6% žena, dok je ovakvo iskustvo u posljednjih godinu dana imalo 1.3% žena. Dok  je oblik ekonomskog nasilja tokom života doživjelo 4.8% žena.

Budući da u BiH ne postoje javno dostupni zvanični podaci institucija o ubistvima žena izvršenim u kontekstu rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici, u ovom radu oslonićemo se na izvještaj Fondacije „Udružene žene“ i partnerskih organizacija koje su prikupile 197 presuda za krivična djela rodno zasnovanog nasilja, odnosno rješenja u prekršajnim postupcima za nasilje u porodici, a koja se odnose na 2020. godinu. U osnovi praćenja su bila krivična i prekršajna djela u kojima su oštećena lica žene i djeca oba pola, sa ciljem analize njihovog položaja kao žrtava nasilja i svjedokinja/ka u postupcima, podrške i pomoći koja im je pružena tokom postupaka, zaštite njihovih osnovnih ljudskih prava kroz procesuiranje svih oblika rodno zasnovanog nasilja, kaznene politike, te ostvarivanje uticaja na unapređenje postupanja pravosudnih institucija i drugih subjekata zaštite u oblasti sprečavanja i suzbijanja rodno zasnovanog nasilja, te doprinosa uspostavljanju koordiniranog i efikasnog sistema zaštite usmjerenog na podršku ženama i djeci koji su preživjeli nasilje. Prikupljeni podaci predstavljeni su u Tabeli br.1

Iz dostupnih podataka možemo zaključiti da je statistika poražavajuća, a situacija više nego zabrinjavajuća. Posljedice nasilja snose ne samo pojedinici, već i društvo u cjelini. Sankcije se nerijetko svode na uslovne kazne ili izricanje zabrane prilaska, što svakako nije dovoljno da bi se problem riješio, odnosno spriječio. Naravno, za teže prestupe su na nivou entiteta  i države predviđene određene zatvorske kazne. Kaznena politika je svakako kompleksna sfera, koja obuhvata brojne normativno-pravne akte, a zbog ograničenja obima ovog rada nećemo zalaziti u njenu dublju analizu.

Pravo na zdravlje je osnovno ljudsko pravo. Zdravlje je kako potreba svakog pojedinca tako i društva u cjelini. Sve vlade imaju obavezu da uspostave sistem i službe koje će zadovoljiti standarde i sagledati političke i društvene aspekte ove dimenzije života. Značajno je podsticati članove zajednice da preuzmu aktivno učešće u programima koji se tiču ličnog zdravlja, zdravlja njihovih porodica i cijele zajednice. Posebna pažnja mora biti posvećena definisanju    odgovornosti u ostvarivanju rodne jednakosti i prepoznavanja potreba stanovništva u oblasti zdravlja i zdravstvene zaštite.

Imajući u vidu višestruku ulogu koju sektor zdravstva ima u prevenciji i zaštiti od rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici, analiza normativnog okvira, postojećih procedura i prakse posebno je značajna za sagledavanje postojećeg stanja i unapređivanja uloge zdravstvenog sistema. Pored osnovne uloge pružanja zdravstvene zaštite žrtvama nasilja, zdravstveni sistem učestvuje u procesu prepoznavanja, dokumentovanja, prijavljivanja, procenjivanja, planiranja, kao i pružanja usluga usmerenih na oporavak, rehabilitaciju i reintegraciju žrtve. U kontekstu prevencije rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici uloga zdravstvenog sistema posebno je značajna iz perspektive izdavanja dozvola za držanje i nošenje oružja i obavljanja profesionalnih dužnosti i djelatnosti koje podrazumevaju nošenje oružja, i u vezi sa prethodnom procenom ispunjenosti propisanih uslova i u vezi sa kasnijim projverama i praćenjem zdravstvenog stanja lica koje posjeduje oružje.

Važno je napomenuti da iskustva organizacija civilnog društva koje pružaju specijalizovanu pomoć i podršku ženama i djeci koji su preživjeli nasilje u porodici u Bosni i Hercegovini, regiji i širom svijeta ukazuju da samo posjedovanje oružja od strane počinilaca nasilja u porodici predstavlja rizik da će ga oni upotrijebiti, te da veliki broj žena žrtava nasilja nikada ne prijavi nasilje kojem su svakodnevno izložene zbog zastrašivanja oružjem koje počinioci nasilja drže skriveno u kući. Istraživanje o korištenju malog oružja u Bosni i Hercegovini ukazuje na direktnu vezu između posjedovanja oružja i nasilja u porodici kroz podatke da je 42,5% svih ubistava u porodici počinjeno upotrebom oružja, te da je 50% svih slučajeva nasilja u porodici koje uključuju upotrebu oružja rezultiralo smrtnim ishodom.

Osim toga, Strategija za kontrolu malog oružja i lakog naoružanja u BiH za period 2016–2020. ističe potrebu davanja posebnog značaja uticaju korištenja oružja u slučajevima nasilja u porodici, te različitom uticaju oružja na muškarce i žene. Praćenje postupaka za ovo krivično djelo ukazuje na praksu blažeg kažnjavanja počinilaca nasilja u porodici koji su u sticaju počinili i krivično djelo vezano za nezakonito posjedovanje oružja, čak i u izuzetno teškim slučajevima nasilja u porodici.

Zdravstveni sistem predstavlja komponentu ukupnog odgovora na nasilje u  porodici. Zadravstvene ustanove su nezaobilazna instanca u saniranju posljedica porodičnog nasilja, ali svakako učestvuju i u njegovoj prevenciji. Ipak, sve ovo je moguće samo ukoliko je zdravstveni sistem uređen i funkcionalan. Prevashodno je potrebno usvojiti zajedničku definiciju nasilja u porodici, odnosno definisati politiku u toj oblasti te strategiju za njeno sprovođenje. Na strateškom planu nužno je stvoriti uslove za prikupljanje podataka o veličini problema, a na osnovu njih suzbijati nasilje u porodici u svim njegovim pojavnim oblicima. Shodno nadležnostima i mogućnostima medicinskog kadra, neophodno je ublažavati posljedice već počinjenog nasilja u porodici, odnosno raditi na razvoju multidisciplinarnog pristupa žrtvama nasilja u porodici. Da bi se ostvarili što bolji rezultati u navedenim zadacima, neophodno je da medicinski sistem bude u relaciji sa drugim nadležnim sistemima, u prvom redu sa sistemom socijalne zaštite i policijom. Što se interne organizacije tiče, djelovanje treba usmjeriti na edukaciju zaposlenih i šire javnosti za probleme nasilja u porodici, te osnažiti žrtve nasilja i pružiti im podršku i konkretnu pomoć.

Svaka zdravstvena ustanova dužna je da o problemu nasilja u porodici informiše svoje korisnike, edukuje svoj kadar u toj oblasti i time stvori  mogućnost za realizovanje zadataka u oblasti otkrivanja, dokumentovanja, prijavljivanja i praćenja nasilja u porodici, a prije svega pomoći i podrške žrtvi nasilja. Proces sprečavanja nasilja u porodici obuhvata, pored krivičnog gonjenja i kažnjavanja, i sljedeće aktivnosti u kojima (može da) učestvuje i zdravstveni sistem: prijavljivanje, prepoznavanje nasilja i procjena rizika. Državni i drugi organi, organizacije i ustanove imaju obavezu da neodložno prijave policiji ili javnom tužiocu svako saznanje o nasilju u porodici ili neposrednoj opasnosti od njega. Nadležni državni organi (policija, sudovi i tužilaštva) i centri za socijalni rad imaju dužnost da, u okviru svojih redovnih poslova, prepoznaju nasilje u porodici, kao i opasnost od nasilja.

Ukoliko je nasilje evidentirano, uzimaju se podaci o zlostavljaču, žrtvi, načinu izvršenja nasilja, anamneza, i niz drugih aktivnosti i podataka koji mogu prevenirati nasilje ili spriječiti njegovo ponavljanje. Zdravstvene ustanove su ustanove nadležne za primjenu Zakona o sprečavanju nasilja u porodici.

Zakonodavstvo Bosne i Hercegovine prepoznaje vezu između zloupotrebe vatrenog oružja i rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici i tretira posjedovanje oružja kao faktor rizika i u zakonskim i u strateškim dokumentima. Nadležnost nad primjenom Zakona o oružju i municiji vrši Ministarstvo unutrašnjih poslova i u skladu sa tim izdaje isprave od važnosti za prevenciju rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici.

Veliku ulogu u regulisanju posjedovanja oružja igraju zdravstvene ustanove, budući da se procjena rizika posjedovanja oružja vrši upravo u njima. Zdravstvena sposobnost za držanje i nošenje oružja predviđena Zakonom o oružju i municiji dokazuje se uverenjem o zdravstvenoj sposobnosti, a njega izdaje zdravstvena ustanova koja dobije rješenje ministarstva nadležnog za poslove zdravlja da ispunjava uslove za obavljanje ljekarskih pregleda za utvrđivanje zdravstvene sposobnosti fizičkih lica za držanje i nošenje oružja. Ovlaštena zdravstvena ustanova za obavljanje ljekarskih pregleda za utvrđivanje zdravstvene sposobnosti fizičkih lica za držanje i nošenje oružja obavezna je da najkasnije u roku od osam dana od dana obavljenog pregleda obavesti najbližu organizacionu jedinicu Ministarstva unutrašnjih poslova o činjenici da ljekarski pregledano lice ne ispunjava uslove za odobravanje držanja i nošenja oružja. Učesnici u sistemu zaštite u svakom trenutku procjenjuju rizik za žrtvu i prilagođavaju svoje postupke potrebi da se žrtvi pruži najviši stepen bezbjednosti. Okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljne neposredne opasnosti od nasilja prema ženama u porodici i u partnerskim odnosima uključuju jedan od sljedećih faktora (ili češće njihovu kombinaciju): prijetnje ubistvom ili samoubistvom od strane nasilnika, posjedovanje oružja, razvod ili odlazak, odnosno odvajanje od nasilnog partnera, samoubilačke misli i ponašanje žrtve, prethodne incidente nasilja, prisustvo mentalnih bolesti, zloupotreba psihoaktivnih supstanci, eskalacija praćenja, uhođenja i uznemiravanja žrtve te njene familije ili prijatelja, ljubomora, sukobi oko starateljstva nad djetetom ili načina održavanja ličnih odnosa djeteta i roditelja koji čini nasilje u porodici, kriminalna historija učinioca, bez obzira na to da li je u vezi sa nasiljem, postojanje sudskih mjera zaštite i historija njihovog nepoštovanja, doživljaj straha kod žrtve i njena procjena rizika da se nasilje desi ili ponovi.

Osnovna medicinska dokumentacija sadrži brojne podatke o pacijentu i njegovom zdravstvenom stanju, među kojima i podatke o faktorima rizika, o posjeti i razlogu pojsete, izdatim medicinskim dokumentima, socijalne podatke o pacijentu, ličnu anamnezu i objektivni nalaz. Na osnovu podataka iz osnovne zdravstvene dokumentacije i evidencija i pomoćnih sredstava za vođenje evidencija sačinjava se individualni izveštaj koji, između ostalog, predstavlja evidenciju ličnih i medicinskih podataka o pacijentu i može se sačiniti u svrhu evidentiranja sumnje na zanemarivanje i zlostavljanje djece i sumnje na zlostavljanje žena. Imajući uvid u pomenutu dokumentaciju sa jedne, a poštujući privatnost i etičke norme profesije sa druge strane, zdravstevni radnici bi trebalo da procijene stepen rizika, uoče tragove i posljedice nasilja te mogućnosti njegovog ponavljanja i o tome obavijeste nadležne službe.

Druga sfera u kojoj zdravstveni sistem može prevenirati porodično nasilje učinjeno upotrebom oružja jeste da adekvatno obavi selekciju i testiranje ljudi koji podnesu zahtjev za njegovo posjedovanje i upotrebu, odnosno da adekvatno procijeni njihovu fizičku i mentalnu sposobnost. Nakon prikupljanja podataka, za koje pacijent garantuje tačnost, te brojnih testiranja i pregleda, specijalista medicine rada tumači nalaze i daje zaključnu ocjenu zdravstvene sposobnosti za držanje i nošenje oružja, nakon čega zdravstvena ustanova daje ocenu o postojanju ili nepostojanju zdravstvene sposobnosti za držanje i nošenje oružja. Ukoliko ovlaštena zdravstvena ustanova ocijeni da lice nije sposobno, takva ojcena se dostavlja i Ministarstvu unutrašnjih poslova. Na ovaj način se preventivno djeluje na zloupotrebu tog oružja, odnosno njegovu upotrebu u svrhu porodičnog i drugih vidova nasilja.

Na temelju analiziranih teorijskih razmatranja i studija o nasilju u porodici dolazimo do činjenice da je ono u skorijoj historiji, nažalost, doživjelo svoju ekspanziju. To ne znači da nasilja prije toga nije bilo, već da se ono naprosto smatralo privatnom sferom i nije se u većoj mjeri eskponiralo i problematizovalo. Stavljanje nasilja u fokus društvene problematike omogućava njegovu prevenciju i sankcionisanje, što se primarno vrši institucionalno.

Nasilje u porodici je, nažalost, fenomen kojem svakodnevno svjedočimo. Teorijska uporišta i tumačenja u čijem je fokusu ova pojava utemeljena su na brojnim psihiloškim, socijalnim, rodnim i drugim vrstama studija, ali uprkos opsežnoj literaturi, podaci koje imamo u praksi su zaista poražavajući. Naročito su ranjive kategorije žene i djeca, koja su prva na meti zlostavljača. Najveći problem je što se nasilje tretira kao privatna stvar, a ne društvena anomalija koja narušava i podriva cijeli sistem.

Ipak, kada se nasilje detektuje i adekvatno procesuira, ostaju trajne posljedice na život pojedinca i cijele porodice, a u njihovom saniranju učetvuju brojne zdravstvene, socijalne, rehabilitacione i druge ustanove. Iako je adekvatan pristup žrtvama koje su preživjele nasilje od velikog značaja, svakako posebnu pažnju treba posvetiti njegovoj prevenciji, u kojoj, između ostalih, učestvuje i zdravstveni sistem. On  bi trebalo da u integrisani informativni sistem o rodno zasnovanom nasilju i nasilju u porodici upućuje podatke koji se odnose na prisilne psihijatrijske hospitalizacije (psihijatrijske ustanove), asistenciju MUP-a prilikom dovođenja na pregled i nasilje (prethodno, aktuelno, moguće), a koji su dobijeni prilikom pregleda ili psihijatrijske hospitalizacije, tužilačko upućivanje na psihijatrijsku procjenu nakon porodičnog nasilja. Jedan spriječeni potencijalni ubica danas je jedan spašen i sačuvan život sutra.

Agencija za statistiku BiH (2020). Tematski bilten Žene i muškarci u BiH, Sarajevo

Babović, M., Pavlović O., Ginić, K., Karađinović, N. (2013). Rasprostranjenost i karakteristike nasilja prema ženama u BiH 2013., Gender Centar FBiH, Sarajevo

Bratanić, M. (2002). Paradoks odgoja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb

Council of Europe Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence (https://www.coe.int/en/web/conventions/full-list/-/conventions/treaty/210)

Čehajić-Čampara, M., Veljan, N.(2018). Analiza sudske prakse u predmetima nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini, Atlantska inicijativa, Sarajevo

Directive 2012/29/EU (https://eur-lex. europa.eu/legal-content/EN/TXT/PDF/?uri=CELEX:32012L0029

&from=HR).

Dokmanović, M. (2007). Posedovanje vatrenog oružja i nasilje u porodici na zapadnom Balkanu: komparativna studija zakonodavstava i mehanizama za primenu, Centar za kontrolu lakog naoružanja u jugoistočnoj i istočnoj Evropi (SEESAC), Beograd

Gender akcioni plan Bosne i Hercegovine 2006-2011.

Gender centar FBiH (2018). Postupanje u slučajevima nasilja u porodici – Multisektorski odgovor, Sarajevo

Grandić, R. (1997). Porodična pedagogija, Filozofski fakultet, Novi Sad

Grandić, R. (1997). Teorija fizičkog vaspitanja, Savez pedagoških društava Vojvodine, Novi Sad

Grandić, R.(2006). Metateorijski akcenti pedagoške metodologije: kontekst i njegovo razumevanje, Savez pedagoških društava Vojvodine, Novi Sad

Hrnčić Z., Bećirović F. (2018). Postupanje u slučajevima nasilja u porodici – multisektorski odgovor, „Dobra knjiga“ d.o.o. , Sarajevo

Izvještaj Bosne i Hercegovine o zakonodavnim i drugim mjerama za provedbu odredbi Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija)

Kovač, R., Hrnčić, Z., Pilav, A., Poturković, M., Memić, F., Avdukić, N., Balavac, M.(2018). Impact Evaluation of Mandatory Protection Measures on Domestic Violence – Evaluation Society in Bosnia and Herzegovina, MEASURE, USAID, Sarajevo

Krivični zakonik RS, Službeni glasnik Republike Srpske, broj 64/17, član 52.

Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici – Obrazloženje, Tačka 59.

Krivični zakonik RS, Službeni glasnik Republike Srpske, broj 64/17, član 190

Marković, I. (2017). Krivičnopravna regulativa i kaznena politika u oblasti rodno zasnovanog nasilja, Godišnjak Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci, Banja Luka

Mehmedović, F., Crownover, J., Petković, S.(2016). Mladi – Inovativni pristupi u prevenciji rodno zasnovanog nasilja i promociji zdravih životnih stilova kod mladića i djevojaka, CARE Bosna i Hercegovina, Sarajevo

Mehmedović, F., Crownover, J., Petković, S., Mičijević, N., Slijepčević, A., Starčević Cviko, M. (2018). Obrazovni paket – Program Y – Inovativni pristupi u prevenciji rodno zasnovanog nasilja i promociji zdravih životnih stilova kod mladića i djevojaka, CARE Bosna i Hercegovina, Sarajevo

Namy, S., Heilman, B., Stich, S., Edmeades, J. (2014). Budi muško, mijenjaj pravila!, CARE International Balkan, International Center for Research on Women (ICRW), Washington

Otašević, S. Savić, S. (2015) Odgovor zdravstvenog sektora na rodno zasnovano nasilje – Vodič za zdravstvene radnike/ce, Centar za promociju zdravlja žena, UNFPA, Beograd

 Petrić, N., Galić, N. (2015). Osnovna studija Analiza usklađenosti zakonodavstva i javnih politika u Bosni i Hercegovini sa Konvencijom Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Drugo dopunjeno izdanje, Fondacija „Udružene žene“, Banja Luka

Savjak N., Ninković, O., Hadžiomerović-Muftić, H., Uletilović, D., Kuldija, S., Arula, B.(2017). Priručnik za postupanje sa djecom žrtvama i svjedocima krivičnog djela, Sarajevo

Sesar, K., (2013). Istraživanje o uzrocima nasilja u porodici u Federaciji BiH, Gender Centar Federacije BiH, Sarajevo

Sesar, K., Bećirović, F., Hrnčić, Z. (2018). Rad sa osobama koje su počinile nasilje u porodici – priručnik za vođenje grupa samopomoći, Gender Centra Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo

Simović M. N., Simović V. M. (2020). Porodično nasilje u Bosni i Hercegovini: pojam, uzroci i pravni standardi, Nasilnički kriminalitet – seksualna delinkvencija i nasilje u porodici, JZU Zavod za forenzičku psihijatriju, Sokolac

Strategija za borbu protiv nasilja nad djecom u BiH 2007 – 2010.

Strategija prevencije i borbe protiv nasilja u porodici za Bosnu i Hercegovinu 2009–2011.

Strategija za kontrolu malog oružja i lakog naoružanja u BiH za period 2016 – 2020.

UN Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women (https://www. ohchr.org/documents/professionalinterest/cedaw.pdf)

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Brčko distrikta

Zakon o ravnopravnosti polova u BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, broj 32/10)

Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08.

1)  Komitet predstavlja ekspertski organ zadužen za tumačenje i praćenje primjene Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena/CEDAW od strane država članica konvencije

2) CEDAW je prvi međunarodnopravni dokument koji je dao definiciju diskriminacije (nap. definicija diskriminacije po osnovu pola)

3)  Izvor: Agencija za statistiku BiH (2020). Tematski bilten Žene i muškarci u BiH, Sarajevo

4) Petrić, N., Galić, N. (2015). Osnovna studija Analiza usklađenosti zakonodavstva i javnih politika u Bosni i Hercegovini sa Konvencijom Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Drugo dopunjeno izdanje, Fondacija „Udružene žene“, Banja Luka.