Odgovornost zaposlenog za štetu koju na radu ili u vezi s radom prouzrokuje poslodavcu
RADNO PRAVO
Odgovornost zaposlenog za štetu koju na radu ili u vezi s radom prouzrokuje poslodavcu
Zaposleni je odgovoran za štetu koju na radu ili u vezi s radom, namerno ili krajnjom nepažnjom, prouzrokuje poslodavcu, pa nepostojanje krivične odgovornosti zaposlenog ne oslobađa istog građanskopravne odgovornosti za naknadu prouzrokovane štete.
I z o b r a z l o ž e n j a:
Pravilan je zaključak drugostepenog suda da su ispunjeni uslovi za obavezivanje tuženog da naknadi štetu tužiocu u utuženom iznosu u smislu člana 163. st. 1, 5. i 6. Zakona o radu („Sl. glasnik RS“, br. 24/05 ….75/14), kao i čl. 154, 155. i 158. Zakona o obligacionim odnosima.
Prema članu 163. stav 1. Zakona o radu, zaposleni je odgovoran za štetu koju je na radu ili u vezi s radom, namerno ili krajnjom nepažnjom, prouzrokovao poslodavcu, u skladu sa zakonom, dok stav 5. istog člana propisuje da postojanje štete, njenu visinu, okolnosti pod kojima je nastala, ko je štetu prouzrokovao i kako se naknađuje – utvrđuje poslodavac, u skladu sa opštim aktom, odnosno ugovorom o radu. Stav 6. istog člana propisuje da ako se naknada štete ne ostvari u skladu sa odredbama stava 5. ovog člana, o naknadi štete odlučuje nadležni sud.
Prema članu 154. ZOO, ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a član 155. istog Zakona propisuje da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakle koristi) kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Član 158. ZOO propisuje da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.
Imajući u vidu da je tuženi bio odgovorno lice sa svojstvom šefa poslovnice kod tuženog, da je po sopstvenom priznanju preduzeo štetnu radnju odnosno nije prilikom izdavanja robe NN licu postupao sa dužnom pažnjom privrednika proveravajući identitet i poslovni subjektivitet budućeg klijenta a da ista nikada nije plaćena, to postoji uzročna veza između ove radnje tuženog i posledice koja je nastala na imovini tužioca u utuženoj visini zbog neplaćanja izdate robe, te je pravilno drugostepeni sud zaključio da je tuženi dužan da plati tužiocu sporni iznos na ime naknade štete, bez obzira što navedeno postupanje tuženog kao zaposlenog nije inkriminisano kao krivično delo Krivičnim zakonikom.
Tačan je revizijski navod da je na osnovu člana 13. ZPP, u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog dela i krivične odgovornosti učinioca vezan pravnosnažnom presudom krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Osnov obavezivanja tuženog na naknadu štete nije i ne mora biti samo postojanje krivične odgovornosti tuženog već građanskopravna odgovornost istog u smislu citiranih članova. Drugostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo, te zaključio da nepostojanje krivične odgovornosti tuženog ne oslobađa štetnika građanskopravne odgovornosti za naknadu štete prouzrokovane tužiocu.
(Presuda Vrhovnog kasacionog suda, Prev. 204/16 od 23. II 2017)