MJERE BEZBJEDNOSTI MEDICINSKOG KARAKTERA U KRIVIČNOPRAVNOM SISTEMU BOSNE I HERCEGOVINE

BOSNA I HERCEGOVINA:  OGLEDI

UDK: 343.24(497.6)
COBISS.SR-ID 110959369

MJERE BEZBJEDNOSTI MEDICINSKOG KARAKTERA U KRIVIČNOPRAVNOM SISTEMU BOSNE I HERCEGOVINE
* Filip Novaković, dipl. pravnik, student II ciklusa studija na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, smjer: Krivično pravo.
** Luka Stanar, student I ciklusa studija na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci.

Rezime: Mjere bezbjednosti u krivičnopravnom sistemu Bosne i Hercegovine jesu krivične sankcije koje se izriču učiniocima krivičnih djela od strane nezavisnog i nepristrasnog suda u zakonom predviđenom postupku, a izriču se radi otklanjanja stanja ili uslova koji bi doveli do toga da učinilac ubuduće vrši krivična djela. One predstavljaju rezultat shvatanja da kazna kao osnovna krivična sankcija često ne bude dovoljna za ostvarivanje jedne od osnovnih funkcija krivičnog prava – zaštite društva od kriminaliteta. Nerijetko se kazna kao takva i ne može primijeniti (npr. kod duševno oboljelih lica), stoga se pristupa drugim mehanizmima radi otklanjanja opasnosti koju za društvo predstavlja učinilac djela. Mjere bezbjednosti su u Bosni i Hercegovini regulisane sa četiri krivična zakona: jednim državnim (KZ BiH), dva entitetska (KZ RS i KZ FBiH) i zakonom Distrikta Brčko (KZ BDBiH). Razlog tome je podjela zakonodavnih nadležnosti između državnog, entitetskih i nivoa distrikta kao jedinice lokalne samouprave sa posebnim statusom.
Ključne riječi: mjere bezbjednosti, obavezno psihijatrijsko liječenje, obavezno liječenje od zavisnosti, obavezan psihosocijalni tretman.

1. Uvod
U savremenim sistemima krivičnog prava mjere bezbjednosti predstavljaju poseban oblik krivičnih sankcija. One su prihvaćene u gotovo svim zakonodavstvima kao efikasan oblik zaštite društva od kriminaliteta. Međutim, mjere bezbjednosti ne predstavljaju oblik kažnjavanja učinioca za izvršeno djelo. Njihovim propisivanjem i izricanjem ostvaruju se opšti ciljevi krivičnopravne zaštite i u slučajevima kada se to ne može sprovesti kaznom kao izričito represivnom mjerom.
Za razliku od kazne, mjere bezbjednosti se ne temelje na krivici i njihovim izricanjem se ne izražava društveno – etička osuda učinioca krivičnog djela. Naprotiv, mjere bezbjednosti služe samo kao sredstvo otklanjanja opasnosti koja nastaje krivičnim djelom. One su usmjerene isključivo na učinioca krivičnog djela a njihova svrha prvenstveno se sastoji u individualnoj, odnosno specijalnoj prevenciji krivičnih djela. Shodno tome, može se reći da su mjere bezbjednosti u prvom redu sredstva preventivne i kurativne prirode, za razliku od kazne koja predstavlja sredstvo odmazde ka učiniocu (dakle, ima punitivni karakter).
Iako su tokom istorije neki teoretičari predlagali ukidanje sistema krivičnih sankcija koje su usmjerene ka odmazdi i kažnjavanju delinkvenata (smrtna kazna, kazna zatvora i slično), te njihovu potpunu zamjenu mjerama bezbjednosti, nijedna država ovo nije primijenila u praksi. Ipak, od početka XX vijeka, brojne države su u svoje zakonodavstvo počele uvoditi mjere bezbjednosti kao dopunski oblik sankcija. Tako je nastao dualistički sistem krivičnih sankcija koji se sastoji od kazni i mjera bezbjednosti. Dualistički sistem predstavlja kompromis između kaznenog i preventivnog karaktera krivičnog zakonodavstva i njime se udovoljava socijalno-etičkim zahtjevima, kao i zahtjevima prevencije kriminaliteta.
Uvođenjem mjera bezbjednosti omogućena je dodatna humanizacija krivičnog prava, kao i dosljedno prilagođavanje sankcije ličnosti učinioca krivičnog djela. Poseban oblik mjera bezbjednosti predstavljaju mjere bezbjednosti medicinskog karaktera, koje su i tema ovog rada. Ovaj rad nastojaće da u osnovnim crtama objasni nastanak, razvoj i svrhu mjera bezbjednosti medicinskog karaktera u krivičnom zakonodavstvu, kao i da istraži način njihove primjene u krivičnopravnom sistemu Bosne i Hercegovine.

2. Pojam i nastanak mjera bezbjednosti sa osvrtom na mjere bezbjednosti medicinskog karaktera
Opšti pojam mjera bezbjednosti u krivičnopravnoj teoriji se prije svega određuje sa stanovišta njihove svrhe. Svrha koja se postiže uvođenjem mjera bezbjednosti jeste „otklanjanje određenog opasnog stanja koje proističe iz ličnosti učinioca krivičnog djela ili nekih drugih stvarnih okolnosti“ (Mitrović & Zivlak-Radulović, 2019: 105). Za razliku od kazne, koja je usmjerena na prošlost, i ima karakter društvene osude i odmazde prema učiniocu za počinjeno djelo, mjere bezbjednosti okrenute su ka budućnosti i izriču se kako bi spriječile učinioca da ponovo izvrši isto ili teže krivično djelo.
Shodno tome mogli bismo definisati mjere bezbjednosti kao „krivične sankcije koje izriče sud, u zakonito sprovedenom postupku, učiniocu krivičnog djela sa ciljem otklanjanja opasnosti od ponovnog izvršenja krivičnog djela primjenom odgovarajućih mjera pomoći ili liječenja prema učiniocu, odnosno njegovom neutralizacijom“ (Babić & Marković, 2019: 393). Sud može izreći mjeru bezbjednosti samo ako nesumnjivo utvrdi postojanje opasnosti da će učinilac, zbog određenih svojstava njegove ličnosti, ponovo izvršiti krivično djelo. U tom smislu treba tumačiti i odredbu sadržanu u članu 68. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ BiH), članu 71. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljem tekstu: KZ RS), članu 72. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ FBiH) i članu 72. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ BDBiH), u kojoj se navodi da je „svrha mjera bezbjednosti da se otklone stanja ili uslovi koji mogu biti od uticaja da učinilac ubuduće vrši krivična djela“.
U teoriji krivičnog prava postoji nekoliko podjela mjera bezbjednosti po vrstama. Prema pravnom dobru koje se pogađa mjerama bezbjednosti, možemo ih razvrstati na: (a) lične i (b) stvarne. Lične mjere bezbjednosti su one kojima se učinilac ograničava u nekim svojim ličnim slobodama ili pravima (u tu kategoriju bismo mogli svrstati mjere bezbjednosti medicinskog karaktera). S aspekta dejstava mjere bezbjednosti možemo podijeliti na: (a) preventivne, (b) vaspitne i (c) eliminatorne. Ipak, nijedna od ovih kategorizacija se ne može smatrati apsolutnom jer bi bilo pogrešno pojedine mjere ograničavati samo na jednu kategoriju budući da one sadržinski obuhvataju širi spektar dejstava. Tako npr. pojedine mjere imaju osobine i stvarnih i ličnih dok neke druge mjere bezbjednosti mogu istovremeno biti i preventivne i kurativne ili eliminatorne mjere (Babić & Marković, 2019: 394-395).
Ako se osvrnemo na genezu ovih krivičnopravnih ustanova možemo uočiti da se kroz najveći dio ljudske istorije svrha krivičnopravne sankcije prvenstveno posmatrala kao kazna, odnosno osveta i odmazda društva prema učiniocu društveno nedopuštenog i neprihvatljivog djela. O subjektivnom karakteru krivičnog djela kao ni o oblicima vinosti počinitelja uopšte se nije vodilo računa. U prvim, primitivnim društvima kažnjavanje delinkventa često je imalo ritualni i religijski karakter. Međutim, već kod antičkih mislilaca Protagore i Platona pojavljuje se ideja da se cilj kažnjavanja ne smije ogledati u pukoj odmazdi već se mora voditi računa i o nastojanju da se onemogući takvo ponašanje u budućnosti. Drugim riječima, ne treba kazniti učinioca djela jedino zbog toga što je izvršio kažnjivo djelo, već i s ciljem da ga više ne ponovi. Upravo se u takvom načinu razmišljanja kriju zameci ideja koje će znatno kasnije odigrati ključnu ulogu u osmišljavanju mjera bezbjednosti, a potom i njihovom unošenju u savremene kodekse krivičnih sankcija (Drakić, 2015: 100).
Ipak, trebalo je da prođe mnogo vremena dok je ovaj stav postao prihvaćen u pravnoj doktrini. Tek u XIX vijeku, pojavom italijanske pozitivističke škole, ali i razbijanjem iluzija o „svemogućoj“ kazni, počela se rađati ideja o uvođenju mjera bezbjednosti koje ne bi trebalo samo da predstavljaju dopunu kazni kao glavnoj sankciji već bi štaviše trebalo da je zamjene, te da budu jedine krivične sankcije. Ovo shvatanje izrodio je pozitivizam u kriminologiji čiji su predvodnici bili Ferri i Garofalo. Prema talijanskim pozitivistima, cilj krivične sankcije ne treba biti odmazda, nego liječenje učinioca krivičnog djela i njegov povratak u društvo. Tako se izrodilo shvatanje o značaju i primjeni mjera bezbjednosti (Petrović & Gorazd, 2008: 60-62, 64-66). Ideje ova dva mislioca nikada nisu prihvaćene u izvornom obliku ali su se pokazale korisnim kada se radi o duševno bolesnim licima ili recidivistima. Stoga su se u početku primjenjivale samo na duševno oboljela lica, kako bi potom prešli na lica sa smanjenom uračunljivošću, da bi se danas njihova primjena sve više širila.
U savremenom zakonodavstvu mjere bezbjednosti prihvaćene su kao dio dualističkog sistema krivičnih sankcija. Kazna je i dalje ostala primarna krivična sankcija, ali postoje i mjere bezbjednosti kao sporedne krivične sankcije. U ovom obliku, mjere bezbjednosti su uvedene u većinu evropskih zakonodavstava u prvoj polovini XX stoljeća, a prva država koja je svojim zakonom propisala mjere bezbjednosti bila je Norveška, koja je to učinila 1902. godine (Jovašević, 2016: 72).
U naše krivično zakonodavstvo mjere bezbjednosti se prvi put uvode Krivičnim zakonikom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevine Jugoslavije iz 1929. godine, kada je uvedeno devet mjera bezbjednosti (Stojanović, 2020: 411-412), i to: (a) zadržavanje po izdržanoj novoj kazni, (b) upućivanje u zavod za rad, (c) upućivanje u zavod za liječenje ili za čuvanje, (d) upućivanje u zavod za liječenje pijanaca, (e) zabrana posjećivanja krčme, (f) zaštitni nadzor, (g) protjerivanje, (h) zabrana vršenja poziva ili zanata i (i) oduzimanje izvjesnih predmeta (Čubinski, 1930: 146-147). Dakle, tek nakon Prvog svjetskog rata, jugoslovenski zakonodavac se odlučio uvesti ovu vrstu krivičnih sankcija u naš krivičnopravni sistem. Za naš rad naročito je značajno to što su ovim Krivičnim zakonikom prvi put i uvedene mjere bezbjednosti medicinskog karaktera: upućivanje u zavod za liječenje ili čuvanje i upućivanje u zavod za liječenje pijanaca.
U socijalističkoj Jugoslaviji reformama krivičnog zakonodavstva pojedine mjere bezbjednosti su ukidane a uvođene su nove mjere bezbjednosti u jugoslavenski krivičnopravni sistem. Krivičnim zakonom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1976. predviđeno je osam mjera bezbjednosti te je, u najvećem obimu, formiran sistem mjera bezbjednosti koje naše zakonodavstvo i danas poznaje. U pogledu mjera bezbjednosti medicinskog karaktera, ovaj ih Krivični zakon, u svom članu 61, predviđa tri: (a) obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, (b) obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi i (c) obavezno liječenje alkoholičara i narkomana. Ove mjere bezbjednosti medicinskog karaktera su se zadržale i u bosanskohercegovačkom krivičnom pravu, što ćemo i vidjeti u redovima koji slijede.

3. Mjere bezbjednosti medicinskog karaktera u pozitivnom pravu Bosne i Hercegovine
Bosna i Hercegovina je složena država – asimetrična federacija, sa podjeljenim nadležnostima iz oblasti krivičnog prava između državnog nivoa, nivoa entiteta – Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, te Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kao jedinice lokalne samouprave sa posebnim statusom i zakonodavnim nadležnostima. Time bosanskohercegovački sistem (materijalnog) krivičnog prava čine četiri krivična zakona o kojima je bilo riječi u uvodu (KZ BiH, KZ RS, KZ FBiH i KZ BDBiH). Svaki od ovih zakona sadrži odredbe o krivičnim sankcijama koje predviđaju mjere bezbjednosti, pored kazni, kao posebne krivične sankcije, čime je u Bosni i Hercegovini usvojen dualistički sistem krivičnih sankcija. Zakonske odredbe koje regulišu pitanja mjera bezbjednosti medicinskog karaktera u važećim krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini se razlikuju, i to ponajviše u domenu kataloga ovih mjera (npr. KZ BiH ih poznaje četiri, KZ RS njih 10, KZ FBiH propisuje pet, dok KZ BDBiH svojim odredbama propisuje devet mjera bezbjednosti).
Predmet ovoga radu su mjere bezbjednosti medicinskog karaktera koje su po suštini i sadržini identične u sva četiri važeća krivična zakona u Bosni i Hercegovini. Tako, KZ BiH poznaje: (a) obavezno psihijatrijsko liječenje i (b) obavezno liječenje od zavisnosti (član 69). Katalog mjera bezbjednosti u KZ RS predviđa: (a) obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, (b) obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi, (c) obavezno liječenje od zavisnosti i (d) obavezan psiho-socijalni tretman (član 72). KZ FBiH propisuje da se učiniocima krivičnih djela mogu izreći sljedeće mjere bezbjednosti medicinskog karaktera: (a) obavezno psihijatrijsko liječenje i (b) obavezno liječenje od zavisnosti (član 71). Prema KZ BDBiH mjere bezbjednosti medicinskog karaktera koje se mogu izreći su sljedeće: (a) obavezno psihijatrijsko liječenje, (b) obavezno liječenje od zavisnosti i (c) obavezan psihosocijalni tretman (član 71). Svaka od pomenutih mjera bezbjednosti medicinskog karaktera će biti teorijski obrađena u redovima koji slijede.

3. 1. Mjere bezbjednosti medicinskog karaktera u KZ BiH
1. Obavezno psihijatrijsko liječenje. Ova mjera bezbjednosti se izriče učiniocu krivičnog djela koji je krivično djelo izvršio u stanju bitno smanjene uračunljivosti ili smanjene uračunljivosti, ako postoji opasnost da bi uzroci takvog stanja mogli i ubuduće djelovati na učinioca da učini novo krivično djelo (član 71. stav 1. KZ BiH). Dakle, kako bi sud izrekao ovu mjeru neophodno je postojanje tri uslova: (1) da je učinilac krivično djelo izvršio u stanju bitno smanjene ili smanjene uračunljivosti, (2) da postoji opasnost da bi uzroci takvog stanja mogli i ubuduće djelovati na učinioca da izvrši novo krivično djelo i (3) da je liječenje učinioca potrebno radi otklanjanja opasnosti (Tomić, 1989: 51-70). Prema mišljenju naše krivičnopravne teorije, cilj primjene ove mjere je dvostruke naravi. Prvo, cilj je liječenje učinioca djela i njegove psihičke poremećenosti koja je dovela do bitno smanjene ili smanjene uračunljivosti i time otkloni opasnost od potencijalnog vršenja novih krivičnih djela, a drugi, da se izolacijom tog učinioca zaštiti društvo, odnosno pravno zaštićena društvena dobra od potencijalnog ponovnog izvršenja krivičnog djela (Petrović & Jovašević, 2005: 350). Ova se mjera može izreći i izvršiti uz kaznu zatvora, rad za opšte dobro na slobodi ili uslovnu osudu (član 71. stav 2. KZ BiH). Mjera bezbjednosti obavezno psihijatrijsko liječenje traje dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, ali najduže do isteka izdržavanja kazne zatvora ili izvršenja rada za opšte dobro na slobodi, odnosno do isteka vremena provjeravanja uz uslovnu osudu (član 71. stav 3. KZ BiH) (o tome vid. šire i Lazarević, 1995: 393-405). Ukoliko je osuđeni uslovno otpušten, ova mjera se može nastaviti i izvan zdravstvene ustanove. Međutim, ukoliko osuđeni ne nastavi liječenje, uslovni otpust će se opozvati (član 71. stav 5). Takođe, ako se učinilac krivičnog djela, koji je uslovno osuđen, u toku vremena provjeravanja ne podvrgne obaveznom psihijatrijskom liječenju, uslovna osuda se opoziva i izriče se utvrđena kazna (član 71. stav 6).
2. Obavezno liječenje od zavisnosti. Mjeru bezbjednosti obavezno liječenje od zavisnosti sud može izreći učiniocu krivičnog djela koji je krivično djelo izvršio pod odlučujućim djelovanjem zavisnosti od alkohola ili opojnih droga, ako postoji opasnost da će zbog te zavisnosti i ubuduće činiti krivična djela (član 72. stav 1. KZ BiH). Ova je mjera fakultativnog karaktera (prema zakonskoj odredbi sud je „može“ izreći), a izriče se licima koja nisu nužno prilikom izvršenja djela bila u alkoholiziranom stanju ili pod uticajem opojnih droga, već su krivično djelo izvršili pod odlučujućim uticajem zavisnosti od alkohola ili opojnih droga. Dakle, učinilac krivičnog djela je osoba koja ima permanentnu potrebu za uživanjem alkohola ili opojnih droga i koja je svjesna štetnih posljedica, a nije u stanju da se odupre ovoj potrebi (Petrović & Jovašević, 2005: 351). Da bi sud mogao izreći ovu mjeru, on mora utvrditi ispunjenost sljedećih uslova: (1) da je učinilac djelo izvršio pod odlučujućim uticajem zavisnosti od alkohola ili opojnih droga i (2) da postoji opasnost da će zbog svoje zavisnosti i ubuduće činiti krivična djela. Ova su dva uslova kumulativno postavljena, te sud ovu mjeru može izreći samo uz njihovu ispunjenost. Ako je učinilac krivičnog djela uslovno otpušten, on može nastaviti liječenje od zavisnosti i izvan zdravstvene ustanove, ali ako se ne podvrgne obaveznom liječenju, uslovni otpust će se opozvati i učinilac vratiti na izdržavanje kazne u odgovarajućoj ustanovi (član 72. stav 4. KZ BiH). Ako se učinilac krivičnog djela nalazi na uslovnoj osudi i ako se u toku vremena provjeravanja ne podvrgne obaveznom liječenju od zavisnosti, sud može opozvati uslovnu osudu (član 72. stav 5).

3. 2. Mjere bezbjednosti medicinskog karaktera u KZ RS
1. Obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi. Ova mjera predstavlja najstariju i osnovnu krivičnu sankciju predviđenu za duševno bolesne učinioce krivičnih djela čiji je cilj liječenje i čuvanje ovih lica, ali i otklanjanje opasnosti od ovih lica za njihovu okolinu. Svrstavamo je u red kurativnih mjera bezbjednosti (Mitrović & Zivlak-Radulović, 2019: 112). Članom 74. KZ RS predviđa da će sud obavezno učiniocu koji je djelo izvršio u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti izreći ovu mjeru bezbjednosti ako „na osnovu težine krivičnog djela i stepena duševne poremećenosti učinioca, utvrdi da postoji opasnost da bi mogao izvršiti isto ili teže krivično djelo i da je, radi otklanjanja ove opasnosti, potrebno njegovo liječenje i čuvanje u takvoj ustanovi.“ Za izricanje mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi moraju, dakle, biti kumulativno ispunjeni sljedeći uslovi: (1) da sud nedvojbeno utvrdi da je učinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti, (2) da sud, u trenutku donošenja presude, utvrdi postojanje opasnosti da zbog stepena duševne poremećenosti učinioca ovaj opet izvrši isto ili teže krivično djelo i (3) da sud utvrdi da je radi otklanjanja opasnosti koja postoji kod učinioca krivičnog djela potrebno njegovo liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi (Babić & Marković, 2019: 400-401). Radi se o takvoj mjeri koja, uslovno govoreći, nema „rok trajanja“, odnosno koja traje dok se ne otkloni opasnost od izvršenja istog ili težeg krivičnog djela od strane duševno oboljelog lica kome je ova mjera izrečena. Ova mjera se može obustaviti onda kada sud utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem učinioca u zdravstvenoj ustanovi, odnosno kada je otklonjena opasnost (član 72. stav 2. KZ RS). Sud je svake godine u obavezi da odlučuje da li je liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi i dalje potrebno. Licu koje je djelo izvršilo u stanju bitno smanjene uračunljivosti i koje je osuđeno na kaznu zatvora vrijeme provedeno u zdravstvenoj ustanovi uračunava se u vrijeme trajanja kazne. Ako je to vrijeme kraće od trajanja izrečene zatvorske kazne sud može odrediti da se učinilac uputi na izdržavanje ostatka kazne ili da se pusti na uslovni otpust (član 73. stav 3. KZ RS). Mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi može trajati duže od kazne zatvora (član 74. KZ RS).
2. Obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi. Obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi predstavlja blaži oblik prethodno navedene mjere bezbjednosti. Ova mjera izriče se licu koje je u vrijeme izvršenja djela bilo u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti i kada postoji opasnost da će ponovo izvršiti isto ili teže djelo, ali je, ipak, za otklanjanje ove opasnosti dovoljno da se liječenje vrši na slobodi (član 75. stav 1. KZ RS). Zakonodavac predviđa i mogućnost da se ova mjera izrekne neuračunljivom licu prema kojem je određeno obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi kada sud, na osnovu rezultata liječenja, utvrdi da više nije potrebno liječenje i čuvanje lica u zdravstvenoj ustanovi, nego se liječenje može nastaviti i na slobodi (član 75. stav 2. KZ RS). Član 75. stav 3. KZ RS predviđa da se ova mjera može izreći licu koje je izvršilo krivično djelo u stanju bitno smanjene uračunljivosti, a koji je osuđen na zatvorsku kaznu, a bude kasnije pušten na uslovni otpust. KZ RS propisuje da ova mjera bezbjednosti ne može trajati duže od tri godine te da sud svake godine odlučuje da li je liječenje na slobodi i dalje potrebno (član 75. stav 4). Takođe, predviđa da, ako se učinilac ne podvrgne liječenju na slobodi ili liječenje napusti, ili i pored liječenja postane opasan za okolinu sud može izreći mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi (član 75. stav 5. KZ RS).
3. Obavezno liječenje od zavisnosti. Ova mjera bezbjednosti može se izreći učiniocu koji je krivično djelo izvršio pod odlučujućim uticajem alkohola ili opojnih droga te ako postoji opasnost da će zbog te zavisnosti i ubuduće činiti krivična djela (član 76. stav 1. KZ RS). Da bi se ova mjera bezbjednosti izrekla neophodno je da se kumulativno ispune dva uslova: (1) lice prema kome će se ova mjera primijeniti treba da je krivično djelo učinilo pod odlučujućim djelovanjem zavisnosti (potrebno je da se radi o licu kod koga postoji stanje zavisnosti prema kontinuiranoj upotrebi alkoholnih pića ili opojnih droga, to je lice koje permanentno osjeća potrebu za upotrebom alkohola ili opojnih droga, kao i za povećanjem njihove doze, koje, iako svjesno štetnih posljedica koje usljed toga kod njega nastaju, nije u stanju da se odupre ovoj potrebi) i (2) treba da postoji opasnost da će učinilac krivičnog djela usljed zavisnosti od alkohola ili opojnih droga i ubuduće činiti krivična djela. Sud do ovog zaključka dolazi na osnovu opšte ocjene ličnosti učinioca krivičnog djela, a na bazi nalaza i mišljenja ljekara vještaka sudsko-psihijatrijske struke (Mitrović & Zivlak-Radulović, 2019: 113). Za primjenu ove mjere nije nužno da lice u vrijeme izvršenja krivičnog djela bude u stanju alkoholisanosti ili opijenosti opojnim drogama. Međutim, mora postojati uzročna veza između zavisnosti i izvršenog krivičnog djela. Prema članu 76. stav 1. KZ RS izricanje ove mjere je fakultativno (sud je može izreći) i nije uslovljeno opasnošću da osuđeni učini isto ili teže krivično djelo. Dakle, ova mjera se može izreći i kada postoji opasnost da učinilac izvrši lakše djelo od onog za koje je osuđen (Babić & Marković, 2019: 403). Predviđeno je da se ova mjera izvršava u ustanovi za izvršenje kazne ili u zdravstvenoj ili drugoj specijalizovanoj ustanovi. Ako je mjera izrečena uz kaznu zatvora vrijeme provedeno u ustanovi za izvršenje ove mjere uračunava se u kaznu zatvora (član 76. stav 2. KZ RS). Ako je učinilac osuđen na uslovnu kaznu sud mu može izreći mjeru liječenja od zavisnosti na slobodi. Ali ako se učinilac ne podvrgne liječenju ili ga samovoljno napusti, sud može opozvati uslovnu osudu ili narediti da se ova mjera prinudno izvrši u specijalizovanoj ustanovi (član 76. stav 3). Prema KZ RS, mjera obaveznog liječenja od zavisnosti traje dok se ne otklone razlozi zbog kojih je izrečena ali ne duže od tri godine (član 76. stav 4). Ako je učiniocu određena mjera bezbjednosti u dužem trajanju nego kazna zatvora, ostatak ove mjere izvršava se na slobodi.
4. Obavezan psihosocijalni tretman. Licu koje je učinilo krivično djelo sa elementima nasilja sud može izreći mjeru obaveznog psihosocijalnog tretmana ukoliko su ispunjena dva uslova, i to: (1) da sud na osnovu ranijeg života učinioca krivičnog djela i psihičkih karakteristika njegove ličnosti utvrdi da postoji opasnost da će učinilac ponoviti isto ili slično krivično djelo nasilja i (2) da je za otklanjanje ove opasnosti kod učinioca djela potreban njegov psihosocijalni tretman. Ova mjera bezbjednosti predstavlja novinu u odnosu na naše prethodno krivično zakonodavstvo. Postojanje opasnosti da će učinilac ponovo izvršiti ovakvo djelo procjenjuje se na osnovu ranijeg života učinioca i njegovih psihičkih karakteristika. To se utvrđuje na osnovu iskaza svjedoka, nalaza vještaka ili na osnovu kaznene evidencije (Babić & Marković, 2019: 408-409). Ako je mjera izrečena uz kaznu zatvora izvršava se u ustanovi za izdržavanje kazne zatvora. Ako počinilac nije osuđen na zatvorsku kaznu mjera bezbjednosti izvršavaće se u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi. Ali, ako je osuđeni pušten na uslovni otpust ima obavezu da nastavi s izvršavanjem mjere ili će se uslovni otpust opozvati (član 80. stav 3. KZ RS). Ukoliko se lice koje je uslovno osuđeno, a kome je izrečena ova mjera bezbjednosti, u toku vremena provjeravanja ne podvrgne obaveznom psihosocijalnom tretmanu, sud će opozvati uslovnu osudu i izreći utvrđenu kaznu (član 80. stav 4. KZ RS). Mjera bezbjednosti obaveznog psihosocijalnog tretmana ne može biti kraća od šest mjeseci niti duža od dvije godine, i to računajući od dana pravosnažnosti presude (član 80. stav 2. KZ RS).

3. 3. Mjere bezbjednosti medicinskog karaktera u KZ FBiH
1. Obavezno psihijatrijsko liječenje. Mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja izriče se učiniocu krivičnog djela koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene ili smanjene uračunljivosti ili smanjene uračunljivosti ako postoji opasnost da bi uzroci takvog stanja mogli i ubuduće djelovati na učinioca da učini novo krivično djelo (član 74. stav 1). Dakle, da bi sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine učiniocu krivičnog djela izrekli ovu mjeru bezbjednosti, neophodno je kumulativno ostvarenje sljedećih uslova: (1) da je učinilac krivičnog djela u vrijeme izvršenja djela bio u stanju bitno smanjene ili smanjene uračunljivosti i (2) da postoji opasnost da bi uzroci tih stanja mogli uticati na učinioca da učini novo krivično djelo u budućnosti. Odredbom člana 72. stav 2. KZ FBiH predviđeno je da se ova mjera bezbjednosti može izreći uz kaznu zatvora ili uz rad za opšte dobro ili uz uslovnu osudu. Ako je ova mjera izrečena uz uslovnu osudu, a lice se može liječiti izvan zdravstvene ustanove, ako u toku vremena provjeravanja osuđenik odbije da ide na liječenje, uslovna će osuda biti opozvana (član 74. stav 5). Ista je situacija ako je osuđenik otpušten na uslovni otpust. I u tom slučaju će, ako osuđenik odbije da se podvrgne liječenju, uslovni otpust biti opozvan, a osuđenik će se vratiti na izdržavanje kazne (član 74. stav 4). Ova mjera bezbjednosti traje dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, ali najduže do isteka izdržavanja kazne zatvora ili izvršenja rada za opšte dobro na slobodi ili isteka vremena provjeravanja uz uslovnu osudu (član 74. stav 3).
2. Obavezno liječenje od zavisnosti. Ova mjera bezbjednosti može se izreći učiniocu koji je krivično djelo učinio pod odlučujućim djelovanjem zavisnosti od alkohola ili opojnih droga, te ako postoji opasnost da će zbog te zavisnosti i ubuduće učiniti krivična djela (član 75. stav 1). Za izricanje ove mjere bezbjednosti neophodno je ostvarenje sljedećih uslova: (1) da je krivično djelo počinjeno pod odlučujućim djelovanjem zavisnosti od alkohola ili opojnih droga i (2) da postoji opasnost da će učinilac krivičnog djela, koji je djelo počinio pod odlučujućim djelovanjem zavisnosti od alkohola ili opojnih droga, opet počiniti krivično djelo zbog djelovanja te zavisnosti. Ova dva uslova su kumulativno postavljena. Prema odredbi člana 75. stav 2. KZ FBiH, mjera bezbjednosti obavezno liječenje od zavisnosti može se izreći uz istu krivičnopravnu sankciju, u istom trajanju i na isti način kako je u KZ FBiH propisano za mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja (dakle, uz kaznu zatvora, rad za opšte dobro ili uslovnu osudu). Prema odredbi člana 75. stav 3. KZ FBiH izvršenje kazne zatvora može se odrediti učiniocu krivičnog djela koji se tokom izvršavanja rada za opšte dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora ne podvrgne obaveznom liječenju od ovisnosti. Takođe, KZ FBiH propisuje da se obavezno liječenje od zavisnosti može nastaviti izvan medicinske ustanove nakon što je osuđeni uslovno otpušten. Ako osuđeni ne nastavi liječenje, uslovni otpust će se opozvati (član 75. stav 4). Ako se učinilac krivičnog djela kome je izrečena ova mjera bezbjednosti uz uslovnu osudu, tokom vremena provjeravanja ne podvrgne liječenju, uslovna osuda će se opozvati (član 75. stav 5).

3. 4. Mjere bezbjednosti medicinskog karaktera u KZ BD BiH
1. Obavezno psihijatrijsko liječenje. Prema članu 74. stav 1. KZ BD BiH, ova se mjera bezbjednosti izriče onom učiniocu krivičnog djela koji je u vrijeme njegovog izvršenja bio u stanju bitno smanjene ili smanjene uračunljivosti, ako postoji opasnost da bi uzroci takvog stanja mogli i ubuduće djelovati na učinioca da učini novo krivično djelo. Kao i u slučaju prethodnih krivičnih zakona, i KZ BD BiH zahtjeva ostvarenje dva kumulativno postavljena uslova: (1) da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela učinilac djela postupao u stanju bitno smanjene ili smanjene uračunljivosti i (2) da postoji opasnost da bi uzroci takvog stanja mogli uticati na učinioca da počini novo krivično djelo. Sudovi u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine ovu mjeru bezbjednosti mogu izreći uz kaznu zatvora, uz rad za opšte dobro na slobodi ili uz uslovnu osudu (član 74. stav 2). Mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja traje dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, ali najduže do isteka izdržavanja kazne zatvora ili izvršenja rada za opšte dobro na slobodi ili isteka vremena provjeravanja uz uslovnu osudu (član 74. stav 3). Ova se mjera bezbjednosti može izvršavati i izvan medicinske ustanove, ako je učinilac djela pušten na uslovni otpust. U tom slučaju se osuđeniku nameće obaveza liječenja izvan medicinske ustanove u toku vremena provjeravanja. Ukoliko odbije da se liječi, uslovni se otpust može opozvati (član 74. stav 5). Ako je učinilac krivičnog djela uslovno osuđen, a pored toga mu je izrečena ova mjera bezbjednosti, kršenje ove obaveze može povući za sobom opoziv uslovne osude i njegovo upućivanje u odgovarajuću ustanovu (član 74. stav 6).
2. Obavezno liječenje od zavisnosti. Mjera bezbjednosti obaveznog liječenja od zavisnosti može se izreći učiniocu koji je krivično djelo učinio pod odlučujućim djelovanjem zavisnosti od alkohola ili opojnih droga, ako postoji opasnost da će zbog te zavisnosti i ubuduće činiti krivična djela (član 75. stav 1). Da bi se izrekla ova mjera bezbjednosti, učinilac krivičnog djela treba da je izvršio krivično djelo pod (1) odlučujućim uticajem zavisnosti od alkohola i opojnih droga i (2) da postoji opasnost da će pod uticajem te zavisnosti u budućnosti opet počiniti krivično djelo. Ova dva uslova su kumulativno postavljena. Obavezno liječenje može biti vršeno i izvan medicinske ustanove, ako je osuđeni uslovno otpušten. Ali, ukoliko osuđenik ne postupi u skladu sa tom obavezom, uslovni otpust će se opozvati i on će biti vraćen na liječenje u medicinskoj ustanovi ili će biti vraćen na izdržavanje kazne (član 75. stav 4). Prema učiniocu krivičnog djela koji se ne podvrgne liječenju od zavisnosti tokom vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, uslovna osuda će se opozvati (član 75. stav 5). Takođe, ova se mjera bezbjednosti može izreći uz istu krivičnopravnu sankciju, u istom trajanju i na isti način kako je KZ BD BiH propisao za mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja (član 75. stav 2).
3. Obavezan psihosocijalni tretman. Učiniocu koji je učinio krivično djelo s elementima nasilja sud može izreći obavezan psihosocijalni tretman, ako na osnovu ranijeg života učinioca i psihičkih karakteristika njegove ličnosti utvrdi da postoji opasnost da će ponoviti takvo ili slično djelo i da je radi otklanjanja ove opasnosti potreban psihosocijalni tretman (član 77c stav 1). Dakle, da bi se izrekla ova mjera bezbjednosti nužno je ispunjenje sljedećih kumulativno postavljenih uslova: (1) da je učinilac počinio krivično djelo sa elementima nasilja, (2) da postoji opasnost da će i u budućnosti činiti krivična djela sa elementima nasilja (što se cijeni prema njegovom ranijem životu i psihičkim karakteristikama) i (3) da je za otklanjanje te opasnosti nužan psihosocijalni tretman. Ovi su uslovi kumulativno postavljeni. Sud je taj koji određuje trajanje ove mjere koje ne može biti kraće od šest mjeseci, niti duže od dvije godine, računajući od dana pravosnažnosti odluke (član 77c stav 2). Ako je ova mjera izrečena uz kaznu zatvora, izvršava se u ustanovi za izdržavanje kazne zatvora. Ako osuđeni, nakon puštanja na uslovni otpust, ne nastavi s izvršavanjem ove mjere u drugoj odgovarajućoj ustanovi, uslovni otpust će se opozvati (član 77c stav 3). Ako se učinilac tokom vremena provjeravanja određenog uslovnom osudom ne podvrgne obaveznom psihosocijalnom tretmanu, sud će opozvati uslovnu osudu i izreći utvrđenu kaznu (član 77c stav 4).

Zaključak
U modernoj krivičnopravnoj teoriji prihvaćeno je stanovište da se kaznom ne mogu postići svi ciljevi zaštite društva od kriminaliteta. Zbog toga je u našem pravu (kao i u gotovo svim savremenim krivičnopravnim sistemima) usvojen dualistički sistem krivičnih sankcija, koji čine kazne i mjere bezbjednosti. Mjere bezbjednosti su univerzalno primjenjive. One svakako predstavljaju najbrojniju vrstu krivičnih sankcija. Mogu se izreći i uračunljivima i neuračunljivima, kao i maloljetnim i punoljetnim licima. Posebno mjesto u sistemu mjera bezbjednosti zauzimaju mjere bezbjednosti medicinskog karaktera. Njihovim uvođenjem učinjen je veliki korak ka daljoj humanizaciji krivičnog prava. Za razliku od prethodnih rješenja, kada su i neuračunljiva lica bila krivično odgovorna, a samim tim i podlijegala kažnjavanju „klasičnim“ kaznama, uvođenjem mjera bezbjednosti ona su izuzeta od kažnjavanja. Dakle, krivično pravo postalo je mnogo pravičnije prema duševno oboljelim licima. Osim zaštite duševno bolesnih lica, mjere bezbjednosti medicinskog karaktera služe i kao mehanizam društvene zaštite. One omogućavaju da se iz društva odstrane lica opasna za okruženje, ali i po sebe. Mjere bezbjednosti također doprinose subjektivizaciji i individualizaciji krivičnopravnih sankcija. Njima se ne izražava društveni prijekor zbog počinjenog krivičnog djela. Njihov osnovni cilj je da preduprijede eventualnu mogućnost ponovnog izvršenja krivičnog djela. Međutim, osim preventivnog, mjere bezbjednosti medicinskog karaktera imaju i kurativni, odnosno vaspitni karakter. One su usmjerene ka liječenju osuđenog lica. Posebno pitanje kod mjera bezbjednosti je njihovo vremensko trajanje. Po tom kriterijumu, mjere bezbjednosti se svrstavaju u vremenski određene i vremenski neodređene mjere bezbjednosti. U našem zakonodavstvu jedino mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi nije vremenski ograničena, ali sud svake godine odlučuje da li je liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi i dalje neophodno. Na kraju možemo zaključiti da mjere bezbjednosti predstavljaju važan element krivičnog prava i izraziti nadu da će njihovim daljim unapređenjem dosljedno biti ostvarena zaštita društva od kriminaliteta.
Popis referenci
Babić, M. & Marković, I. (2019). Krivično pravo, Opšti dio. Banja Luka: Pravni fakultet Univerziteta u Banjoj Luci.
Čubinski, M. P. (1930). Naučni i praktični komentar Krivičnog zakonika Kraljevine Jugoslavije od 27. januara 1929. godine. Beograd: Izdavačka knjižarnica Gece Kona.
Drakić, D. (2015). O nastanku mera bezbednosti kao krivičnih sankcija, Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, 63(1)/2015: 97-115.
Jovašević, D. (2016). Primena mere bezbednosti oduzimanje predmeta, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Nišu, LV, 72/2016: 71-91.
Lazarević, Lj. (1995). Mere bezbednosti medicinske prirode i zaštita sloboda i prava, Pravni život, Časopis za pravnu teoriju i praksu, 44(9)/1995: 393-405.
Mitrović, Lj. & Zivlak-Radulović, N. (2019). Medicinske mjere bezbjednosti u najnovijem krivičnom zakonodavstvu Republike Srpske, Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa „Kazneno pravo i medicina“, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd, 2019.
Petrović, B. & Gorazd, M. (2008). Kriminologija, Drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu.
Petrović, B. & Jovašević, D. (2005). Krivično/kazneno pravo Bosne i Hercegovine, Opći dio. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu.
Stojanović, Z. (2020). Srpska pravna istorija. Banja Luka: Pravni fakultet Univerziteta u Banjoj Luci.
Tomić, Z. (1989). Mjere bezbjednosti medicinskog karaktera, Jugoslovenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 27(3)/1989: 51-70.
Krivični zakon Bosne i Hercegovine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 3/2003, 32/2003 – ispr., 37/2003, 54/2004, 61/2004, 30/2005, 53/2006, 55/2006, 8/2010, 47/2014, 22/2015, 40/2015, 35/2018 i 46/2021.
Krivični zakonik Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 64/2017, 104/2018 – odluka Ustavnog suda, 15/20121 i 89/2021.
Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije BiH“, br. 37/2003, 21/2004 – ispravak, 69/2004, 18/2005, 42/2010, 42/2011, 59/2014, 76/2014, 46/2016 i 75/2017.
Krivični zakon Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, „Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“, br. 19/2022 – prečišćeni tekst.